Zar ćemo dopustiti da se gase životi zbog gladi?
Problem siromaštva u Bosni i Hercegovini je veoma zastupljen i kao državni problem i kao problem samih građana. Jedini krivci za to su naši političari koji su na tim mjestima zahvaljujući siromašnima koji se svake godine nadaju boljem životu. Međutim, od toga nema ništa, sve više je osoba koje na ulicama sjede i mole za par feninga da bi sebi kupili koju kiflu, novi dan i nova nafaka kako kažu.
Mnogi prolaznici razmišljaju da li da pomognu ili ne, ipak i na njihovim licima se vidi isti problem, jer se uvijek sažale osobe koje su u sličnoj ili makar malo boljoj situaciji, dok budže, da ih tako nazovemo, prolaze i ne obračajući pažnju na njih.
Zvaničnih podataka bosanskohercegovačkih institucija, nema, kao ni državne strategije za borbu protiv siromaštva. Najugroženija su djeca, stari, osobe sa invaliditetom, povratnici i Romi.
Što se tiče Roma, oni su najbrojnija nacionalna manjina koji niti se školuju, niti rade, pretežno njihovo radno mjesto su ulice na kojima mole za pomoć. Takvo je vrijeme došlo da se više ne može proći gradom a da bar deset osoba vas ne zaustavi i traži pomoć.
I ne samo to, koliko siromašnih osoba Romske populacije je oboljelo od nekih opakih bolesti i koje nisu preživjele jer nisu uspjele sakupiti novac za operaciju jer naši građani ne vjeruju Romima.
Zar je bitno da li je neko Rom ili nije, bitno je da se pomogne.
Zar ćemo dopustiti da se gase životi zbog gladi?
Zar je došlo takvo vrijeme i da je BiH postala takva država, izgleda da jeste?!
Zar se BiH ne može oblikovati na bolji i pravedniji način i zar ne može biti svima nama istinska domovina, ponos i nada za novu, uspješniju budućnost za sve?
Za Tuzlanski.ba / Merima Avdić
