Kolona sa više od šest hiljada učesnika Marša mira stiže u selo Budak iznad Potočara.
Nakon jučerašnjeg kišovitog dana, učesnici su danas uprkos umoru svoj put priveli kraju punog srca i sa mnogo emocija.
Kako kažu, najteže etape su prošli, a sada dok se odmaraju nadomak Memorijalnog centra tek postaju svjesni svega onoga što su u prethodna dva dana prošli. Emocije se sliježu, mišići odmaraju, a duša je puna i zadovoljna.
Svoje iskustvo za Tuzlanski.ba podijelila je Amina Čolak iz Konjica kojoj je, kako kaže, ovo prvi put da učestvuje u Maršu mira.
"Drago mi je što sam se priključila jer proći nešto ovakvo je zaista neprocjenjivo za jednog čovjeka, da doživi da prođe toliki put, pogtovo pod vremenskim okolnostima koje su nas zadesile jučer", priča nam ona.
Međutim, kako kaže tokom cijelog puta postojao je jedan cilj koji je spajao sve ljude.
"Tu je ta neka ljudska volja, taj jedan cilj koji spaja sve ljude, i tokom čitavog puta sam vidjela koliko su ljudi privrženi tom cilju i koliko srčano idu tim putem, samo da bi osjetili šta to znači", navodi Čolak.
Kaže kako joj je na početku puta sve djelovalo teško, ali nikada nije ni pomišljala da odustane.
"Kada smo krenuli nekako je to djelovalo teško, ali rekla sam sebi da ću izdržati jer ovo su i dobri uslovi pod kakvim su bili ljudi koji su prolazili taj put i na istom izgubili život. To je motivacija koja je sve nas vodila. Kasnije sam osjećala da će mi ponestati snage, da neću moći doći do cilja, ali zaista tokom čitavog puta osjećala sam tu snagu koja me je vodila naprijed", zaključuje.
Kaže kako je nakon ovakvog doživljenog iskustva, nezamislivo propustiti svaki naredni Marš mira.
Resul Kaljanac iz Sarajeva za Tuzlanski.ba navodi kako je za ovakav pohod potrebno mnogo motivacije, patriotizma i ljubavi prema državi.
"Jučerašnji dan je bio težak zbog vremenskih uslova, najzahtjevnija etapa penjanja na Udrč bila je teška, ali niko nije ni u jednom trenutku ni pomislio da se vrati. Mora se puno odricati, ali i imati motivacije, patriotizma i ljubavi prema državi", navodi on.
Kaže kako je potrebno proživjeti ovakvo iskustvo kako bi se shvatile teškoće i surovosti koje su prolazili ljudi u julu 1995. godine.
"Ja mogu da kažem da mi moramo preživljavati taj teret, smrt, život i borbu za opstanak i preživljavanje zbog ljudi koji su tada izgubili svoje živote. Mislim da je ovo pjesma i lakoća ako uzmemo u obzir naše uslove u poređenju s onim što je bilo tada", navodi Kaljanac.
Haris Vedahic iz Goražda kazao je kako Srebrenicu treba čuvati i živjeti svih 365 dana u godini.
"Emocije su se dijelile tokom cijelog puta, posebno dirljivo je bilo slušati razne priče i iskustva preživjelih ljudi. Umora je bilo, ali adrenalin je bio prisutan cijelo vrijeme. Ovo je jedan veliki amanet i obaveza - da čuvamo Srebrenicu, da je pazimo i živimo svih 365 dana u godini", navodi on.
Amel Mazalović iz Švedske mladić je čiji su roditelji porijeklom iz Srebrenice što mu je bio i jedan od motiva da se pridruži ovogodišnjem Maršu mira.
Svoj put opisuje kao emotivan i težak s obzirom na to da je tokom jučerašnjeg dana pronašao jaknu koja je bila izbušena od rafala.
Iako su umorni i iznemogli, ipak to tako lako ne priznaju. Kažu da, kada se jednom kroči na ovaj put, teško ga je ikada više propustiti - kako zbog emocija, tako i zbog obaveze da se nikada ne zaboravi Srebrenica.
