Večerašnjom premijerom film je kroz emociju i umjetnost odao počast žrtvama i podsjetio na važnost borbe za pravdu.
Iako su im životi brutalno prekinuti te majske večeri 1995. godine, mladi ubijeni na Kapiji i dalje žive – u sjećanjima svojih porodica, prijatelja, u pričama koje prenosimo, u stihovima, umjetnosti, i u filmu.
Nastavit će živjeti i kroz dokumentarni film "Kapija - 30 godina poslije" novinarke Elme Kazagić koji je svoju kino premijeru imao večeras u ispunjenoj sali Narodnog pozorišta Tuzla u okviru obilježavanja 30. godišnjice od masakra.
Film "Kapija" daje im novi prostor postojanja - da nikad ne postanu brojevi, već da ih pamtimo kao mlade ljude sa snovima, osmijesima i životima koji su mogli biti. Ovim filmom, oni dobijaju još jedan oblik prisustva među nama – tih, ali snažan, koji nas obavezuje da ne zaboravimo.
Film donosi emotivno i dokumentaristički snažno svjedočanstvo o jednom od najstrašnijih zločina nad mladima u Bosni i Hercegovini, koji je 25. maja 1995. godine zauvijek obilježio Tuzlu.
Vezani članak
Kroz arhivske snimke, fotografije i svjedočenja preživjelih, porodica žrtava, ali i onih koji su tog dana izgubili prijatelje i snove o budućnosti, "Kapija - 30 godina poslije" ne samo da dokumentuje istinu, već i otvara prostor za kolektivno sjećanje, suočavanje i razumijevanje posljedica zločina. Film se ne zadržava samo na događajima iz 1995. godine – on promišlja i o tome kako se životi nastavljaju u sjeni nepravde, jer kazna za ovaj zločin još uvijek nije u potpunosti zadovoljena.
Dokumentarni film "Kapija - 30 godina poslije" možete pogledati OVDJE.
Elma Kazagić, poznata po svom angažmanu na projektima koji se tiču suočavanja s prošlošću i kulturom sjećanja, ovim filmom daje doprinos očuvanju istine i sjećanja na 71 mladi život koji je ugašen te majske večeri.
Večerašnjoj premijerom film je kroz emociju i umjetnost odao počast žrtvama i podsjetio na važnost borbe za pravdu.
"Zvali su je Lela. Željela je biti doktorica. Isto kao i njena najbolja drugarica Sanja. Maštale su u srednjoškolskim klupama Medicinske škole kako postići najbolje na praksi u tuzlanskoj bolnici. Jednoj je bilo 16, drugoj 17 godina. Po šesnaest su imale i Indira i Vesna, Elvis također malo godina, ali mnoštvo sportskih medalja, a jedne minijaturne kopačke ostale su okačene na zidu da svjedoče o djetinjstvu zaustavljenom u prvim koracima" - neke su od priča koje će ostati da traju – zapisane u sjećanjima, izgovorene tiho među suzama roditelja, ispričane ponovo kroz dokumentarni film.
