Iako su im životi brutalno prekinuti te majske večeri 1995. godine, mladi ubijeni na Kapiji i dalje žive – u sjećanjima svojih porodica, prijatelja, u pričama koje prenosimo, u stihovima, umjetnosti, i u filmu.
Nastavit će živjeti i kroz dokumentarni film "Kapija" novinarke Elme Kazagić koji će svoju kino premijeru imat ove godine, u okviru obilježavanja 30. godišnjice od masakra 24. maja u Narodnom pozorištu Tuzla sa početkom u 19 sati, a u organizaciji Grada Tuzla.
Film "Kapija" dat će im novi prostor postojanja - da nikad ne postanu brojevi, već da ih pamtimo kao mlade ljude sa snovima, osmijesima i životima koji su mogli biti. Ovim filmom, oni dobijaju još jedan oblik prisustva među nama – tih, ali snažan, koji nas obavezuje da ne zaboravimo.
Film donosi emotivno i dokumentaristički snažno svjedočanstvo o jednom od najstrašnijih zločina nad mladima u Bosni i Hercegovini, koji je 25. maja 1995. godine zauvijek obilježio Tuzlu.
Kroz arhivske snimke, fotografije i svjedočenja preživjelih, porodica žrtava, ali i onih koji su tog dana izgubili prijatelje i snove o budućnosti, "Kapija" ne samo da dokumentuje istinu, već i otvara prostor za kolektivno sjećanje, suočavanje i razumijevanje posljedica zločina. Film se ne zadržava samo na događajima iz 1995. godine – on promišlja i o tome kako se životi nastavljaju u sjeni nepravde, jer kazna za ovaj zločin još uvijek nije u potpunosti zadovoljena.
Elma Kazagić, poznata po svom angažmanu na projektima koji se tiču suočavanja s prošlošću i kulturom sjećanja, ovim filmom daje doprinos očuvanju istine i sjećanja na 71 mladi život koji je ugašen te majske večeri. Premijera filma bit će posebna prilika da se kroz umjetnost oda počast žrtvama i podsjeti na važnost borbe za pravdu.
"Zvali su je Lela. Željela je biti doktorica. Isto kao i njena najbolja drugarica Sanja. Maštale su u srednjoškolskim klupama Medicinske škole kako postići najbolje na praksi u tuzlanskoj bolnici. Jednoj je bilo 16, drugoj 17 godina. Po šesnaest su imale i Indira i Vesna, Elvis također malo godina, ali mnoštvo sportskih medalja, a jedne minijaturne kopačke ostale su okačene na zidu da svjedoče o djetinjstvu zaustavljenom u prvim koracima" - neke su od priča koje će ostati da traju – zapisane u sjećanjima, izgovorene tiho među suzama roditelja, ispričane ponovo kroz dokumentarni film "Kapija".
Svaka od njih, bez obzira na to koliko kratko je trajala, bila je svijet za sebe. Svijet koji je brutalno prekinut granatom ispaljenom na mladost.
"Bio je 25. maj, djeca zaljubljena, divno obučena, veseli, vedri, muzika svira, predivno vrijeme...Puna Kapija, puna…", svjedočanstvo je jednog oca kojem maj više nikada neće biti asocijacija na proljeće, nego na bol i tugu.
Kazagić u filmu pažljivo niže sjećanja i najiskrenije emocije – poput one oca koji podiže plahtu na patologiji i prepoznaje dijete. Ili majke koja, i nakon 30 godina, nije usnila svoje, ali ga osjeća, čuje njegov dah i pjevušenje Halidove pjesme "Najljepši cvijet iz careve bašče". Film otvara prostor i za ona svjedočenja koja do sada nisu bila izrečena, za istine koje su čekale da se čuju, za činjenice potkrijepljene testiranjima, dokumentima, sudskim priznanjima iz procesa vođenih pred Sudom BiH.
"Oni neprekidno traže da Tuzlu stave u kontekst da smo i mi kao oni. Nismo! I mi smo dokazali da nismo", riječi su Selima Bešlagića, nekadašnjeg tuzanskog načelnika.
"Kapija" postavlja i pitanje: Gdje je danas zločinac? Zašto se i dalje skriva? I ko ga štiti, 30 godina poslije? Film ne ostavlja mjesta sumnji – odgovornost je poznata, presude postoje, a Srbija i dalje odbija izručiti osuđenog. Upravo zato, ovaj film nije samo podsjećanje – on je i poziv. Na pravdu, na odgovornost, na ljudskost. Jer mir se ne gradi zaboravom, nego istinom koja mora biti priznata, izrečena i sankcionisana.
