Foto: Tuzlanski.ba

Džemal je deset godina bio bez lične karte. Kad zaradiš 50 KM, razmišljaš šta da jedeš...

samo-da-nam-strop-ne-padne-na-glavu-fotoBraći Seadu (60) i Džemalu (63) Mustačević je prokišnjavalo od 1992. do 1995. u rovovima na ratištima u Brčkom, Gradačcu, Ozrenu, Vozućoj... Prokišnjava im i danas, u 2013. godini, u njihovoj kući u tuzlanskom naselju Solina.

Žive sami. Preživljavaju. Njihov život najbolji je primjer nakaradnog odnosa vlasti prema bivšim vojnicima. Prema ljudima koji su u rovovima, braneći državu, sanjali mnogo više od ovoga što danas imaju.

Jedina utjeha

Zajedno sa Mirzom Ahmićem, predsjednikom Organizacije demobilisanih boraca Općine Tuzla, i Muhamedom Alićem, članom Patriotske lige i bivšim pripadnikom Crnih labudova, odlazimo pred kuću Mustačevića.

- Ovo nije kuća. Ovo se raspada. Željeli bismo nešto skromno, bilo šta drugo, samo da ne brinemo hoće li nam strop pasti na glavu, govori  Sead.

- I prokišnjava. Poturimo kante da ne kapa po podu, dodaje Džemal.

Braća Mustačević su 15. maja 1992. godine pristupili jedinicama Armije RBiH. Od tada, cijeli rat su proveli na linijama širom sjeveroistočne Bosne.

- Od čega živimo? Iskreno, evo već dva mjeseca Džemal prima socijalu od 117 maraka. A, inače, neko zovne da se nešto uradi i zaradim koju marku. Fizičke poslove radim, govori nam Sead dok pali cigaretu. Veli, to mu je jedina utjeha.

kuca solinaBrat Džemal šuti i sluša. Plućni je bolesnik. Nekoliko puta je već ležao u bolnici u Slavinovićima kod Tuzle.

- Liječio se. Nekad mu bude bolje, nekad gore. On ne može fizičke poslove da radi. Radim ja. Ali, danas ti niko ne može da plati koliko privrijediš. Daju ti 20-30 maraka, nam Sead.

Kantonalno Ministarstvo za boračka pitanja i Općina Tuzla, navodi nam on, nikada nisu pomogli njemu i bratu da izgrade novu kuću.

Skromni ljudi

- Imamo plac da kuću napravimo. Ima i iza ove gore kuće drugi plac. Imaju temelji prije rata započeti. Ali, vlast ne želi da pomogne, govori Sead.

S druge strane, Mirza Ahmić govori kako su Sead i Džemal skromni ljudi. Bez obzira u kakvim uslovima žive, navodi on, braća ne žele da kukaju.

- Recimo, Džemo 10 godina nije imao dokumente. Nije imao zdravstvenu knjižicu, ličnu... Nisu imali para da izvade dokumente. Imao jugoslovensku ličnu. Promjena dokumenata je 50 maraka. Kad zaradiš 50 maraka, razmišljaš da kupiš šta da jedeš. Oni žive od makarona. Njima nema ko skuhati, kaže Ahmić.

Oslobodjenje (Samir Karić) / Tuzlanski.ba