Kad sve drugo stane – oni krenu. Po mraku, po kiši, kroz snijeg i vjetar. Po šumama, planinama, liticama i klizištima. Gorske službe spašavanja ne broje radne sate, ne pitaju za dane odmora, ni za praznike. Idu – kad god neko zatreba pomoć.
Oni su volonteri. U potpunosti. Iako rade poslove koji zahtijevaju stručnu obuku, hrabrost, i nevjerovatnu fizičku spremu – država ih ne prepoznaje. Nema zakonskog okvira, nema redovnog finansiranja, nema naknade. A kad ih zatrebate – ne pitaju za novac, ni za titule. Samo pitaju: Kome treba pomoći?
Kada je riječ o Tuzlanskom kantonu, osim Gorske službe spašavanja Tuzla, i drugi gradovi i općine imaju svoje timove. Neke službe su formirane kao udruženja građana, a neke u sklopu Civilne zaštite. Svi imaju jedno zajedničko - humana srca kojima je jedini cilj spasiti život.
Svaka intervencija na koju se odazovu ima svoju težinu, a najteže su vodene potrage, poput one koja još od 27. marta traja u rijekama Jali i Spreči.
"Potrage koje dugo traju znaju biti jako iscrpljujuće, kako fizički tako i psihički. Uz to, one su i finansijski jako zahtjevne, a sredstva su nam ograničena. Posebno su teške vodene potrage, koje znaju trajati danima i traže konstantno prisustvo na terenu. Svi mi smo volonteri – imamo svoje poslove i privatne obaveze – a sistem nas još uvijek nije prepoznao kao službu koja treba ozbiljnu podršku. I pored svega, nikad nećemo odustati kad nekome treba pomoć", kaže Mirza Jaraković, koordinator Gorske službe spašavanja Lukavac koja broji ukupno 25 članova za Tuzlanski.ba.
View this post on Instagram
Pripadnici Gorskih službi spašavanja koriste svoje vrijeme i slobodne dane kako bi mogli izaći na teren, jer imaju svoje primarne poslove.
"Bio sam, na primjer, u Turskoj nakon zemljotresa. Tada sam rekao poslodavcu da ako ne mogu dobiti slobodne dane, uzimam godišnji, jer ne znamo koliko ćemo ostati – nekada danima ne znamo kad ćemo se vratiti", kaže Jasmin Jahić iz GSS Tuzla za naš portal.
Dodaje da je posao težak, i fizički i psihički.
"Nijedna situacija u kojoj GSS interveniše nije jednostavna. Mi idemo tamo gdje niko drugi ne ide. Postoje i policija, i vatrogasci, i hitna pomoć, ali na teren gdje GSS ide, drugi ne ulaze. A ono što se vidi i proživi – to ostane u glavi. Pokušavamo to potisnuti, ali nekada ispliva", kaže Jahić.
"Kad' krenemo na teren, ne znamo ni kakav nas teren čeka, ni koliki je rizik, ni koliko će sve trajati. Izvlačenje može trajati i po 10 sati, sve zavisi od situacije.
Ali najveća satisfakcija je kad se spasi život. To je neopisivo. Najposebnije mi je bilo u Turskoj, nakon zemljotresa, kada smo pronašli majku i kćerku žive – nakon 11 dana ispod ruševina. Bile su komunikativne, pokušavale su razgovarati s nama, iako nismo razumjeli jezik. Taj osjećaj je bio nevjerovatan", pojašnjava Jahić.
Da su intervencije teške potvrđuje i Muamer Zrnanić, koordinator Službe traganja i Spašavanja Banovići, službe koja broji 32 člana, od kojih je 10 stalno aktivno uključeno u operativni rad. Oni trenutno imaju formiran i osposobljen alpinistički tim te tim za traganje, što im omogućava da odgovore na različite izazove, posebno na zahtjevnom terenu planine Konjuh, gdje su do sada realizovali više uspješnih intervencija.
"Naše intervencije su često zahtjevne, ne samo zbog težine terena već i zbog ograničene opreme kojom raspolažemo. Veoma teška intervencija je bila u Jablanici, zbog velikog broja stradalih i ogromne materijalne štete koja je počinjena. Mi smo imali mogućnost na tu akciju da pošaljemo jednog iskusnog spasioca. Pored toga svaka akcija traganja za nestalom osobom je teška. Gledati porodicu nestalog dok čekaju informacije dodatno emotivno opterećuje spasioca", kaže Zrnanić.
Svaka intervencija nosi sa sobom određeni psihološki teret, posebno kada se suoče sa tragičnim ishodima.
"U takvim trenucima oslanjamo se jedni na druge – kroz timsku podršku, otvorene razgovore i zajedničke refleksije nakon intervencije. Ipak, institucionalna psihološka pomoć još uvijek je nešto što nam nedostaje i što bi svakako doprinijelo dugoročnoj stabilnosti i zdravlju naših spasilaca", Kaže Faruk Gazdić, koordinator Interventne službe Živinice za Tuzlanski.ba.
Da bi neko bio pripadnik službe, potrebno je da je fizički i psihički jak, a najvažnije je da ima veliko srce željno da pomogne.
"Ne postoji nešto što bismo nazvali "lako". Iskusni mogu prepoznati manje zahtjevne situacije, ali i najjednostavnija akcija može poći po zlu ako se ne izvede kako treba. Moramo biti svjesni da radimo s ljudskim životima – a ljudski život nema cijenu. Naš osnovni cilj je da ne ugrozimo one kojima pomažemo",kaže Enes Bešić, koordinator Gorske službe spašavanja Srebrenik koja broji oko 15 članova.
U Gradačcu je ukupno 20 pripadnika Gorske službe spašavanja, od koji je njih 10 raspoređeno u operativne timove. Elvir Omerović, koordinator ove službe, za Tuzlanski.ba kaže da GSS djeluje na svim onim dijelovima i u svim uslovima gdje i kada profesionalne službe ne mogu.
"Od naših aktivnosti na terenu izdvojio bih evakuaciju starijeg hroničnog bolesnika usljed prošlogodišnjih snježnih padavina. Zbog visine snijega i udaljenosti od naseljenog mjesta nije bilo moguće prići do te porodice. GSS je uspješno izvršio zadatak", ističe kazavši da su to zadaci koji im daju vjetar u leđa.
Spašavaju živote s minimalnim sredstvima i opremom
Bolna rana svih službi jeste oprema sa kojom rade. Iako je njihov primarni cilj spašavanje života i trebali bi da imaju sve što je potrebno kako bi bili na usluzi građanima, nabavka ovisi od mnogo faktora. Najčešće je sami nabavljaju uz pomoć donacija, a ako to rade u sklopu Civilne zaštite, onda sve ide preko tenderskih procedura.
"Što se tiče opreme, u Tuzli nije idealna, ali zadovoljava osnovne potrebe. Problem je što je oprema jako skupa – nosila, na primjer, koštaju od 12.000 do 15.000 KM. Izgledaju obična, ali su specijalizovana za izvlačenje unesrećenih s nepristupačnih terena, sa visina, s teško dostupnih mjesta", kaže Jasmin Jahić.
"Imamo dio opreme koja nam omogućava da radimo – poput drona s termalnom kamerom, specijaliziranih nosila za visine, opreme za rad na vodi i pod vodom, i dosta druge tehničke opreme. Većinu ove opreme smo nabavljali sami – kroz projekte, donacije i javne pozive. Nabavka opreme preko Civilne zaštite je jako komplikovana, jer sistem je zastario i ne prati naše realne potrebe. Sve ide preko tendera, žalbi i sporih procedura, pa često ne možemo brzo reagovati kad nam nešto hitno treba", pojašnjava Mirza Jaraković, koordinator GSS Lukavac.
Na početku godine, dodaje Mirza Jaraković, svaki tim dostavi spisak potrebne opreme, pa se bore da koliko-toliko ispune te potrebe.
"Nažalost, mnoge gorske službe su finansijski desetkovane jer su kolektivno kažnjene zbog problema drugih udruženja u prošlosti. Mi koji radimo pošteno, danas smo žrtve takvog sistema. Od nas se očekuje profesionalizam na najvišem nivou, a istovremeno se previđa činjenica da radimo kao volonteri, sa vlastitim sredstvima, vremenom i zdravljem. Ovakav model više nije održiv. Ako društvo želi ozbiljnu, profesionalnu i operativno sposobnu Gorsku službu spašavanja, onda mora osigurati i ozbiljan, sistemski pristup njenom finansiranju i opremanju", ističe.
"To nam jeste uvijek bolna tačka. Oprema za GSS je jako skupa i uvijek je teško izdvojiti novac za to. Mi smo trenutno nabavili osnovnu opremu preko Službe za Civilnu zaštitu, također smo dobili još neke donacije od prijatelja iz inostranstva", potvrđuje Elvir Omerović, koordinator GSS iz Gradačca dodavši da uvijek ima prostora za nova ulaganja s obzirom na zahtjevan rad na terenu.
Oni se sami obučavaju, sami opremaju - najčešće iz vlastitog džepa ili uz pomoć donacija.
"Mi još uvijek nemamo svu neophodnu opremu, zapravo imamo minimalnu opremu koju smo ili dobili kroz donacije ili kupili vlastitim sredstvima. Na svaki mogući način pokušavamo da dođemo do neophodne opreme koja je jako skupa. Trenutno prikupljamo sredstva za nabavku alpinističke opreme jer ovo što trenutno imamo je nedovoljno za bilo kakve ozbiljnije intervencije", kaže Muamer Zrnanović, koordinator iz Banovića.
"Naša oprema uključuje osnovne alate za spašavanje – medicinske ruksake, nosila, užad, ličnu zaštitnu opremu, čamac, neopren odijela i slično. Međutim, u savremenim uslovima djelovanja to nije ni blizu dovoljno. Nedostaje nam sofisticirana oprema poput dronova sa termalnim kamerama, mobilnih komandnih jedinica, profesionalnih radio-komunikacijskih sistema, vozila za nepristupačan teren i specijalizovane opreme za spašavanje u vodi. Sve to direktno utiče na brzinu i kvalitet intervencije", kaže Faruk Gazdić iz Živinica.
Iako se suočavaju sa brojnim izazovima, spasioci su ipak skromni i zahvalni na onome što trenutno imaju.
"Što se tiče opreme – trenutno imamo opremu koja je, za sad, dobra. Naravno, treba je redovno servisirati, obnavljati i modernizovati. Moglo bi se reći da je sadašnja oprema polovično dovoljna. Bila bi laž reći da ništa nemamo, ali potrebna nam je ozbiljna obnova opreme. Radimo s Kantonalnom civilnom zaštitom i s Gradom Srebrenikom na tome. Ima razumijevanja, i podižemo stvari na viši nivo – malim koracima, koliko je moguće, s obzirom na stanje u državi i sve ostalo što nas okružuje", kaže Enes Bešić, koordinator GSS Srebrenik.
"Naši članovi su heroji"
Svaka intervencija nosi svoju težinu, a ono što pripadnici Gorskih službi spašavanja vide na terenu često ostavi traga. "Ali, naši članovi su heroji", kaže Mirza Jaraković.
Oni su jedni drugima i podrška i oslonac i ruka spasa, jer samo oni jedni druge najbolje mogu razumjeti.
"Kroz obuke i kurseve prolazimo i psihološku pripremu za suočavanje s takvim stvarima. Ali koliko god da si spreman, neke scene te ipak dotaknu. Nosimo se s tim zajedno, kao tim. Razgovaramo međusobno, pomažemo jedni drugima. I to nam daje snagu da nastavimo dalje", dodaje.
Neke intervencije znaju trajati satima, a nikad' ne znaju šta ih čeka na terenu. Ne znaju za vrijeme, niti za praznike, jer ukoliko je nekome potrebna pomoć, ostavljaju sve i idu na teren. I sve to bez ikakve naknade.
"Svi naši članovi su volonteri. To su ljudi koji svoje najvrijednije – vrijeme i znanje – nesebično poklanjaju za dobrobit drugih, bez obzira na to šta rade i čime se bave. Mi sve ovo radimo besplatno. Djelujemo na različitim terenima: planinama, urbanim i poluurbanim dijelovima. U saradnji s policijom radimo na pronalasku nestalih osoba. Policija obavlja svoj posao, a mi dajemo sugestije i procjene – šta bi još trebalo poduzeti ako nešto nedostaje. U neurbanim sredinama, mi često preuzimamo kompletan proces potrage, lociranja i svega što je potrebno, naravno uz pomoć policije i drugih institucija koje nam mogu pomoći da dođemo do zajedničkog cilja. Radimo i u poplavama, na rijekama i jezerima – gdje god treba. Nema mjesta gdje do sada nismo bili. Bilo da je u pitanju urbani, poluurban ili planinski teren, prirodna nepogoda, lavina, snijeg – pa čak i u saradnji s helikopterima – mi smo tu. Sve što uključuje spašavanje, mi radimo", kaže Enes iz GSS Srebrenik za Tuzlanski.ba.
Ponekad je izazov više psihički – rad u mraku, kiši, snijegu, hladnoći. Recimo, kad pod vodom, na dodir, tražite osobu koja je nestala, a onda u mraku napipate tijelo – to je veliki stres. Ali učimo da se nosimo s tim i danas se nosimo prilično dobro",
Svaku intervenciju "nose sa sobom kući", pamte lica, iščekivanje porodica, a tragični ishodi nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnima.
"Članovi se, u principu, relativno dobro nose s tim. Do sada nismo imali nekakvih loših iskustava. Uvijek govorimo – ako neko treba pomoć ili razgovor, psihološka podrška nije sramota. Do sada niko nije to zatražio, ali u većini slučajeva, kada imate na rukama toliko ljudske krvi, rukavice, zaštitnu opremu – sve to, kad dođete kući, skinete, operete, ali nekad opet imate osjećaj kao da je tu. Znamo da nije, ali takav je osjećaj. Ipak, nose se relativno dobro. Budimo realni – svi smo mi ljudi, svi imamo svoje limite s kojima moramo naučiti živjeti i raditi. Za sada, možemo reći da djelujemo jako dobro, sve za dobrobit građana", kaže Enes.
"Treba istaknuti da osobe koje jesu u operativnim timovima zaista rade sve volonterski i to nema cijenu", kaže Elvir iz GSS Gradačac.
Podrška institucija i potreba za zakonom
Iako su prvi na terenu u svim teškim trenucima, gorske službe spašavanja u Tuzlanskom kantonu još uvijek funkcionišu bez jasne zakonske regulative i stabilne institucionalne podrške. Njihov rad, koji nerijetko uključuje spašavanje u najtežim vremenskim uslovima i nepristupačnim terenima, prepušten je entuzijazmu, volonterizmu i dobroj volji građana. Bez zakona koji bi precizirao nadležnosti, obaveze i finansiranje, službe ostaju na marginama sistema.
"Zakon bi nam značio jako puno – kao što je to riješeno u Hrvatskoj, gdje je GSS priznat, gdje ih država podržava i sve je uređeno. Kada bi se to kod nas usvojilo, imali bismo osigurane resurse, opremu, finansijska sredstva – sve što je potrebno", kaže Jasmin Jahić iz GSS Tuzla.
Njihov rad mnogi cijene, ali takav vid podrške nije dovoljan da bi oni bili zaštićeni. Potrebno je sistemsko rješenje koje će definisati određene segmente rada.
"Gradonačelnik Lukavca nam daje podršku i to cijenimo, ali on nije sam u odlučivanju. Sistem mora prepoznati značaj Gorske službe. S druge strane, MUP nam pruža bezrezervnu podršku i na terenu to zaista pravi razliku. Ipak, bez sistemske podrške, bez stabilnog finansiranja i zakonskog uređenja, naš rad ostaje na entuzijazmu i dobroj volji pojedinaca. Smatramo da je krajnje vrijeme da se donese zakon o Gorskim službama spašavanja na državnom, entitetskom i kantonalnom nivou. To mora biti jedan od prioriteta ove godine. Bez jasnog zakonskog okvira, ne štitimo ni nas, ni građane kojima služimo. Sekunde su važne na terenu. Svako čekanje, svaki administrativni problem košta – vremena, energije, pa nekad, nažalost, i života. Gorske službe ne mogu više funkcionisati na entuzijazmu i improvizaciji. Vrijeme je za sistemsko rješenje i zakon koji će to jasno urediti", ističe naš sagovornik iz Lukavca.
Najveća problematika je odsustvo sa redovnih poslova i odnos poslodavaca jer postoji zakonska mogućnsot za izostanak s posla po pozivu GSS-a.
"Bilo bi puno lakše i poslodavcima i radnicima kad bi postojao jasan zakon koji bi omogućio olakšice za poslodavce koji imaju radnike volontere, ili da volonteri imaju neku vrstu motivacije. Tada bi se vjerovatno više ljudi odlučilo za ovakav angažman – za pružanje prve pomoći, djelovanje na terenu, razgovor, sve ono gdje mogu dati svoj doprinos", kaže koordinator GSS-a iz Srebrenika.
Kada se pozivaju pripadnici GSS-a na teren, malo ko razmišlja o tome da su i oni obični ljudi koji se mogu povrijediti, zaraziti, da oni rizikuju vlastite živote.
"Ljudi u ovim akcijama mogu izgubiti život, zdravlje, dijelove tijela, mogu se teško povrijediti. Mi na vježbama sve to pokušavamo svesti na minimum, da se nikad ništa ne desi, ali uvijek postoji mogućnost. I mi nismo osigurani ni protiv čega. Država kaže da nam to želi omogućiti, ali nema zakona, nema modela po kojem bi to bilo definisano – da ljudi koji rade ove poslove imaju pravo na određene beneficije. Niko sa stručne strane nije sjeo s nama i pitao nas: "Šta vam treba da biste bili sigurniji i spremniji?" Ako se nešto dogodi, a nismo mogli na to uticati – šta možemo zajedno napraviti da to bude lakše i sigurnije?", navodi.
Primjera radi, GSS Živinice nema ni vlastiti prostor gdje mogu skladištiti opremu, niti imaju službeno vozilo.
"Nažalost, podrška lokalnih vlasti i institucija je ograničena i nedovoljna za naše potrebe. Trenutno nemamo vlastiti prostor za rad, skladištenje opreme niti bazu iz koje možemo organizovati brze intervencije. Također, ne raspolažemo ni službenim vozilom, što nas često prisiljava da koristimo lična vozila članova, što dodatno otežava organizaciju i brzinu reakcije. Sve intervencije se izvode isključivo zahvaljujući entuzijazmu i ličnim ulaganjima članova službe. Bez sistemske i kontinuirane podrške, teško je osigurati održivost i operativnu spremnost službe na duže staze", kaže koordinator iz Živinica.
Pripadnici Gorskih službi spašavanja iz raznih dijelova kantona već skoro mjesec dana učestvuju u potrazi za nestalima u rijeci Jali. Jedna osoba je pronađena, a potraga je dalje nastavljena za nestalim policajcem. Intervencija poput ove pokazuje propuste koji nastaju zbog nepostojanja zakonskih okvira, jer u ovakvim uslovima, gdje spasioci ulaze u rijeke zagađene fekalijama, teškim metalima i industrijskim otpadom, vakcinacija bi trebala biti osnovni standard zaštite.
"Recimo Jala je jako zagađena. Ona je puna fekalija, toksičnog otpada iz raznih postrojenja. Neću imenovati nikoga, svi znamo ko to radi. Inspekcije su bile na terenu, imamo fotografije – nema pročišćivača, osjeti se smrad, izlazi živa iz zemlje...A mi moramo ući u tu rijeku, svjesno riskirati svoje živote i zdravlje. I onda se postavlja pitanje za lokalne vlasti – da li to stvarno treba? Toliko otrova u tako maloj sredini, u najmnogoljudnijem kantonu BiH… Zar nije vrijeme da se to riješi?", pita Enes Bešić.
"Kantonalni Zakon o Gorskoj službi spašavanja bio bi od suštinske važnosti za profesionalizaciju i formalno-pravno priznanje našeg rada. Time bi se jasno definisala uloga službe, status spasilaca, mogućnosti finansiranja, prava volontera, ali i obaveze lokalnih i viših nivoa vlasti. Trenutna situacija, gdje operativci bez ikakve naknade ostavljaju svoja radna mjesta da bi spasavali živote, nije dugoročno održiva i zahtijeva hitnu institucionalnu reakciju", kaže Faruk Gazdić.
Međutim, većina njih je nezaštićena – nemaju sistemski obezbijeđene vakcine protiv hepatitisa, tetanusa ili drugih zaraznih bolesti koje se lako prenose u ovakvim sredinama. To nije samo pitanje lične odgovornosti, nego sistemske brige o ljudima koji prvi skaču u najopasnije situacije.
"Taj zakon bi definisao i naše zdravstveno stanje, da smo osigurani. Da u slučaju, ne daj Bože, neke nesreće, povrede ili bilo čega – imamo neku zaštitu, i pravnu i zdravstvenu. Ne bi bilo loše da imamo zdravstvenu zaštitu, uključujući i vakcine protiv zaraznih bolesti, jer radimo u svakakvim uslovima – često i u kontaktu sa fekalijama, krvlju drugih osoba i slično", dodaje Bešić.
Nadaju se da će biti prepoznati kao prioritet jer ono čime se oni bave jeste. Zakonski okviri bi im omogućili međusobno definisanu saradnju koja bi im omogućila brže i efikasnije djelovanje.
"Naš krajnji cilj je izgradnja profesionalne i operativno spremne službe, koja će djelovati u saradnji s civilnom zaštitom i biti pouzdan oslonac u zaštiti života i imovine građana Banovića", kaže Zrnanović.
Zašto ljudi koji riskiraju živote da bi spasili druge – nemaju ni minimum sigurnosti za sebe? Zašto ih nema u zakonu, budžetu, planovima? Inicijativa za donošenje zakona o Gorskim službama spašavanja na federalnom nivou je bilo, ali i dalje bez konkretnih procedura. Na kantonalnim nivoima još ništa.
Dok čitamo njihove riječi i slušamo njihove priče, jasno je: ovi ljudi nisu samo spasioci – oni su tihi heroji našeg društva. I dok god bude onih koji pitaju "Kome treba pomoći?" – biće i nade da će humanost nadjačati sistemske rupe.
Vrijeme je da im se kaže – hvala. Ali ne samo riječima, nego djelima. Zakonom. Budžetom. Priznanjem da su – služba. Jer to odavno jesu.
