Radislav Krstić, bivši komandant Drinskog korpusa takozvane vojske RS i prvi osuđenik za genocid pred Haaškim tribunalom, zatražio je od od Međunarodnog mehanizma za krivične sudove da ga puste na slobodu.
Radislav Krstić jedan je od najbližih saradnika krvnika, zločinca i doživotnog osuđenika Ratka Mladića, a uhapšen je u decembru 1998. godine po haškoj potjernici. Haški tribunal optužio ga je za genocid nad više od 8 hiljada dječaka i muškaraca u Srebrenici 1995. godine i osudio ga 2. augusta 2001. na 46 godina zatvora.
Žalbeno vijeće Haškog suda ukinulo je 19. aprila 2004. godine prvostepenu presudu i pravosnažno ga osudilo za pomaganje i podržavanje genocida, umanjivši mu kaznu sa 46 na 35 godina zatvora, piše Radio Sarajevo.
Pamti se i slučaj iz 2010. godine kada su ga trojica zatvorenika u britanskom zatvoru posjekli žiletom po vratu, "za dlaku" promašivši arteriju. Zatvorski čuvari našli su ga na podu ćelije u lokvi krvi, a, osim što je posječen preko vrata, bio je i izudaran po glavi i tijelu. Pričalo se da su ga pretukli jer je "glumio da je general".
Zločinac je napisao pismo sudu u kojem traži da ga se pusti na slobodu. Pismo je na platformi X objavio Refik Hodžić, novinar, filmski radnik i aktivista iz Prijedora:
"Ovdje ističem da prihvatam presude Tribunala iz 2001. i 2004. godine gdje se utvrđuje da su snage vojske kojoj sam pripadao počinile genocid protiv Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995. godine, da sam ja pomagao i podržao genocid tako što sam znao da neki članovi Glavnog štaba imaju namjeru da počine genocid, da sam znao da Glavni štab nema dovoljno svojih snaga da izvrši pogubljenja bez upotrebe Drinskog korpusa i da sam znao da će upotreba snaga pod mojom komandom značajno doprinijeti da se izvrši egzekucija bošnjačkih zarobljenika."
Vezani članak
Krstić je pismo poslao nekoliko dana nakon što je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, za koju je Krstić u svom pismu naveo da bi je podržao svojim glasom:
"Nemam pravo glasa jer se u ovoj Rezoluciji pominje i moje ime. Moje ime se pominje jer sam pomagao i podržao genocid. Moje ime se pominje jer sam počinio krivično djelo nezamislivo i neoprostivo. Ne tražim oproštaj, ne tražim opravdanje, ne tražim razumijevanje, jer znam da ne mogu i ne treba da ih dobijem."
Sve je završio riječima da na kraju ako doživi da jednog dana bude pošten, da bi želio da se jednom u životu nađe u Potočarima da se pokloni žrtvama i zamoli za oproštaj.
