Prelomni trenutak, prema njegovim riječima, desio se kada je Donald Trump ponovo postao predsjednik u januaru 2025.
Sandro Silajdžić je u Sjedinjene Američke Države stigao kao petogodišnjak – kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.
Danas, nakon gotovo cijelog života provedenog u Americi, nalazi se u Zagrebu, deportovan i bez osnovnih dokumenata osim pasoša, zaglavljen u administrativnom limbu koji opisuje kao "kvaku 22".
"U SAD sam došao kao petogodišnjak, izbjeglica iz BiH", kaže Silajdžić.
U njegovoj priči, koja obuhvata ratne godine, preseljenje, školovanje i dugogodišnji rad u Detroitu, postoji jedan detalj iz mladosti koji je, prema njegovim riječima, postao ključan tek s promjenom političke klime, piše Večernji list.
"U srednjoj školi jednom su me zaustavili policajci, a ja sam kod sebe imao vrećicu marihuane. Osuđen sam na uslovnu kaznu 2007. Nakon njenog isteka život mi je nastavio teći normalno", navodi.
Kaže da je imao zelenu kartu, uredne i važeće dokumente, te da je nakon srednje škole našao posao i s vremenom napredovao.
"Dolaskom Donalda Trumpa na vlast, taj detalj iz mladosti odjednom je postao ogroman problem", kazao je Silajdžić.
U Zagrebu se pojavio s kovertom punom papira – rodnim listom, pasošem i odlukom o deportaciji.
Njegov životni put, priča, prelazi preko ratom zahvaćene Bosne, preseljenja u SAD, događaja 11. septembra 2001., finansijske krize 2008., pa sve do pritvaranja i deportacije u Hrvatsku, "zemlju koje se praktično ne sjeća".
Od "sitnog prekršaja" do procesa deportacije
Silajdžić tvrdi da je iz Amerike deportovan nakon promjene pravila koja se, kako kaže, primjenjuju prema ljudima koji su ikada imali problem sa zakonom ili dokumentima, a napuste zemlju.
"Prema novom zakonu, ako si ikada imao problema sa zakonom ili dokumentima, a izađeš iz Amerike, pri povratku te mogu staviti u proces deportacije", navodi.
Njegov slučaj, objašnjava, počinje još u srednjoj školi.
U to vrijeme, kaže, nije bilo problema ako osoba ima do 30 grama marihuane, ali je on imao 36. "Zbog tih šest grama viška ispalo je da sam prekršio federalni zakon", prepričava.
Sudija mu je, tvrdi, objasnio da je "sve više od 30 grama isto kao da si imao 300 ili 3000", ali da je u njegovom slučaju bilo jasno da nije riječ o ozbiljnom kriminalu, pa je dobio uslovnu kaznu. Nakon isteka uslova, kaže da je nastavio normalan život i uredno plaćao poreze.
Prvi ozbiljniji kontakt s imigracijskim sistemom, prema njegovim riječima, desio se 2014. godine, nakon kratkog putovanja u Kostariku. Po povratku u SAD, agent na aerodromu ga je ispitivao: "Jesi li ikad bio u zatvoru? Jesi li ikad kažnjavan?" Silajdžić kaže da je odgovorio potvrdno, naglašavajući da je to bilo davno, "prije više od 15 godina".
Pitali su ga i je li ikada bio na imigracijskom sudu, a on je odgovorio da nije, jer je smatrao da se radi o "uslovnoj kazni iz mladosti" i da nije riječ o opasnoj situaciji.
Ipak, agent je, kako tvrdi, odlučio da ga "za svaki slučaj" pošalje pred imigracijskog suca. "To je bilo 2014. godine. Od tada sam se svake godine, dok se sud ne riješi, trebao javljati na aerodrom da mi produže privremene dokumente", navodi.
U tom periodu nije imao advokata i vjerovao je da će problem biti riješen jednostavno. "Mislio sam – govorim engleski, znam njihov sistem, izaći ću pred suca i reći da je ovo bezveze, da me agenti na aerodromu samo maltretiraju i da idemo dalje. Tada još nije bilo naznaka da bi išta moglo poći krivo."
Izbjeglištvo, Hrvatska domovnica i Detroit
Silajdžić je rođen u Derventi 1989. godine. Kaže da je porodica gotovo cijeli rat provela u Bosni i Hercegovini, a posljednju godinu u Makarskoj. Prema njegovim riječima, majka mu je pričala da su bili u kampu kojim je upravljala Hrvatska vojska i da su tamo neki UN-ovi vojnici spomenuli crkveni program preko kojeg su ljudi dobijali izbjeglički status u SAD-u.
"Izvadila mi je hrvatsku domovnicu, obavila proceduru i mi smo po toj osnovi došli u SAD u decembru 1995", kaže. Prvo su, navodi, otišli u Dayton, gdje im je jedna crkva dala smještaj i osnovnu podršku. On je krenuo u školu i učio engleski, dok su majka i baka pokušavale naći posao. Nakon dvije godine, majka je čula da u Michiganu ima mnogo ljudi "naših", pa su se preselili u Trenton, predgrađe Detroita.
"Tek tamo počeli smo pravi život", ističe.
Nakon srednje škole zaposlio se u kamionskoj kompaniji kao dispečer i broker.
Njegov posao je bio da pronalazi terete za kamione – autodijelove, hranu i sve što može stati u prikolicu – te da ih dodjeljuje vozačima ili prodaje drugim kompanijama. "Dobro smo živjeli, imali smo sve", kaže, ali navodi da je finansijska kriza 2008. promijenila situaciju: kamate su rasle, a majka je izgubila kuću i preselili su u stan.
U porodici je, prema njegovim riječima, ostao sam. "Majka mi je umrla 2018., a baka još 2004. Obje su imale rak. Sada sam sam. Nemam braće ni sestara. Imao sam puno prijatelja u Americi, radio sam, imao dom... sve sam izgubio."
"Nisam se bojao pritvora" – sve do 1. maja 2025.
Kaže da se nikada nije ozbiljno bojao da bi mogao završiti u imigracijskom pritvoru, jer je imao uredne dokumente. Istovremeno, bio je svjestan da postoji "mali kriminal" iz mladosti, ali ističe da se u međuvremenu mnogo toga promijenilo i da je marihuana u SAD-u u mnogim državama legalna i prodaje se u trgovinama.
Nakon situacije na aerodromu 2014. godine, tvrdi da je prije putovanja redovno zvao graničnu policiju i pitao može li napustiti zemlju. "Hej, ljudi, mogu li napustiti zemlju?" – prepričava. Kaže da bi mu odgovarali: "Da, samo neka ti potpišu uslovni ulazak kad se vratiš."
Taj proces opisuje kao kratak: potpis, pečat i "dobro došao kući".
Prelomni trenutak, prema njegovim riječima, desio se kada je Donald Trump ponovo postao predsjednik u januaru 2025. Silajdžiću je jednogodišnji dokument isticao 1. maja, pa je tog jutra, prije posla, otišao na aerodrom produžiti papire.
Umjesto rutinske procedure, kaže, uhapšen je.
"Cijeli dan su me držali u internacionalnom dijelu aerodroma, onom za imigrante, a navečer su me stavili u ćeliju", navodi. Sutradan su mu, tvrdi, rekli: "Dobili smo poziv od ICE-a da te zadržimo. Naš nadređeni htio te pustiti, govorili smo im da ne vidimo problem, ali šefovi u ICE-u su insistirali da te zadržimo i odvedemo u pritvor."
Silajdžić naglašava da se radi o dvije različite agencije: granična kontrola je, kaže, bila zadužena za njegove dokumente i htjela ga pustiti, ali je ICE insistirao da bude prebačen u Youngstown, okružni zatvor u Ohiju.
Novi sudija i status "stranca koji se vraća"
U Ohiju je, navodi, ponovo pokrenut njegov slučaj, iako je skoro cijeli život proveo u Michiganu.
Zatim je odveden na imigracijski sud u Clevelandu, pred "potpuno novog suca", koji mu je, prema njegovim riječima, odbio odrediti jamčevinu. Kao razloge navodi staru prijavu iz mladosti i činjenicu da je napuštao zemlju.
"Nisu me smatrali državljaninom ni osobom koja stalno boravi u SAD-u. Po novome, ako i nakratko izađeš iz zemlje, ti si samo stranac koji se vraća, mogu s tobom što požele", tvrdi.
To je značilo i da je pravnu bitku morao voditi iz pritvora, bez normalnog kontakta s vanjskim svijetom i bez savjeta koje bi, kako kaže, vani mogao dobiti. Ukupno je bio zadržan osam i po mjeseci: mjesec i po u Ohiju, a potom u Michiganu.
"Onda su me 15. juna stavili u avion i vratili u Michigan, u kojem su upravo otvorili detenciju za ljude koje uhićuje ICE. Stigao sam drugi dan nakon otvaranja. Bio sam tamo od 16. juna pa sve do 7. januara ove godine", navodi.
"To je bio pakao" – razlika između okružnog zatvora i ICE detencije
Uslove u okružnom zatvoru opisuje kao posebno teške. Kaže da su tamo bili "najrazličitiji ljudi" – ovisnici, kriminalci, imigranti – i da su čuvari bili uglavnom policajci i šerifi. "Stalno su izbijale tučnjave, ljudi su se drogirali usred zatvora", tvrdi. Hranu opisuje kao izrazito lošu, a navodi i da je bilo hladno te da se noću teško disalo zbog loše ventilacije i zagušljivog zraka. "To je bio pakao", kaže.
Imao je mogućnost kupovine dodatne hrane i kredita za telefon dva puta sedmično, zahvaljujući novcu koji su mu slali prijatelji iz Amerike, ali uprkos tome tvrdi da je za mjesec i po izgubio 11 kilograma.
U ICE detencijskom centru, kaže, situacija je bila drugačija: tamo su bili samo imigranti i nije bilo drogiranja. Iako ističe da je i to zatvor, navodi da je bilo organizovanije: dva puta dnevno su mogli izaći u dvorište, a hrana je bila uglavnom "španska – tacosi, fajite". Kao razliku spominje i režim zaključavanja: u ICE centru bi vrata otvarali u 5 ujutro, dok bi u okružnom zatvoru bili zaključani od 18.30 do 7.30.
Čuvari "iz Walmarta", plave i crvene uniforme
Čuvare u ICE centru opisuje kao ljude koji su često "friško zaposleni" i koji su ranije radili u Walmartu ili lokalnim trgovinama. "Oni su se prema nama odnosili s poštovanjem jer su bili svjesni da se u suštini ne razlikujemo od njih", tvrdi. Prepričava i rečenice koje su mu, kaže, neki od njih govorili: "Ne tretiramo vas kao kriminalce jer vi to niste, vi ste samo zadržani."
U ICE detenciji pritvorenici su bili podijeljeni po uniformama: plave za "blagi zločin ili bez zločina" i crvene za ozbiljnije optužbe. "Mene su stavili s plavima", navodi, dodajući da su to uglavnom bili obični ljudi.
Među njima je upoznao vozača kamiona koji je imao radnu dozvolu, ali je – kako kaže – promjena zakona dovela do toga da više ne smije voziti bez zelene karte. "Ako nemaš zelenu kartu i voziš kamion, uhvatit će te na cesti i strpati u zatvor", prepričava. Kaže da je taj čovjek imao pet kamiona, biznis i kuću vrijednu pola miliona dolara, ali je završio u pritvoru.
Navodi da je u centru bilo mnogo ljudi koji su ilegalno prešli granicu, naročito iz Venecuele i Afrike, te da nije bilo mnogo pritvorenika s Balkana. "Upoznao sam samo četvero naših ljudi, a bilo je oko 500 pritvorenika tamo gdje su me držali", kaže.
Priče ljudi s Balkana i upadi ICE-a
Među rijetkim ljudima s Balkana, spominje Albanca koji se oženio Amerikankom i čekao zelenu kartu, ali je priveden nakon što je ICE uhapsio jednog njegovog radnika iz Venecuele. "On se pojavio da pokupi radni kombi i tada su i njega priveli", navodi, dodajući da je imao "jako skupog odvjetnika" i da se još bori za slučaj iz zatvora.
Spominje i čovjeka iz Crne Gore koji je vozio kamion, zaustavljen je i uhapšen, iako je imao radnu dozvolu. U tim primjerima vidi širu sliku: mješavinu ljudi koji su godinama živjeli legalno i onih koji su granicu prešli ilegalno, ali se svi mogu naći u istom sistemu pritvaranja. "Slušao sam priče kako ICE upada ljudima u kuće i samo ih odvodi", tvrdi.
Slučaj ubistva Renee Nicole Good: "Nikad to neću zaboraviti"
Silajdžić kaže da je pratio slučaj ubistva Renee Nicole Good u Minneapolisu, te da se u trenutku kada se to desilo nalazio na aerodromu s dva ICE agenta dok su ga vraćali u Hrvatsku. "Ja sam bio u šoku", navodi. Tvrdi da su agenti smatrali da su njihove kolege "bili u pravu" i da je ubistvo bilo opravdano. "Gledali su ubistvo te žene i rekli da je opravdano. Nikad to neću zaboraviti", kaže.
Zašto nikada nije dobio državljanstvo?
Iako je u SAD-u živio od 1995., Silajdžić nikada nije završio proces naturalizacije. Objašnjava da sistem predviđa čekanje od pet godina prije apliciranja, a da su on i majka krenuli u imigracijski centar upravo 11. septembra 2001. u osam ujutro. Napadi na tornjeve su se, kako kaže, desili između 9 i 9.30, a u zgradu su ušli vojnici s puškama i naredili evakuaciju. "Federalni lockdown. Svi van. Danas nema intervjua, nema ničega. Zatvaramo zgradu. Dogodio se teroristički napad", prepričava riječi koje je tada čuo.
Od tog dana, kaže, stalno su bili "u nekom procesu" i njegova majka je došla vrlo blizu završetka, do faze zakletve, kada se predaje zelena karta, polaže prisega i postaje državljanin. "Došli smo tako blizu, ali mama je preminula 2018. i ja sam tada trebao pokrenuti proces ispočetka", navodi. Smrt majke ga je, kaže, emotivno slomila, a zatim su došli problemi s pandemijom 2020. i 2021. godine, pa se ništa nije moglo završiti.
U međuvremenu je smatrao da državljanstvo nije presudno jer je bio situiran: imao je hrvatsku putovnicu za putovanja i zelenu kartu za povratak kući. "To je funkcionisalo sve do tog jutra kada sam došao na aerodrom po produženje dokumenata. I nikad se nisam vratio", kaže.
Reakcije prijatelja i kolega: "Niko nije mogao vjerovati"
Nakon hapšenja, kaže da su mu oduzeli telefon i da ljudi oko njega nisu odmah znali šta se desilo. Zbog procedure pritvora prošla su dva dana prije nego što je dobio pravo na poziv. "Tada sam im samo uspio reći da će me zadržati i da ne znam ništa više od toga", navodi.
Radio je tri godine u jednoj firmi, gdje su kolege, kaže, znali da redovno ide na aerodrom na provjere i produženje dokumenata, ali nisu vjerovali da će završiti deportacijom. Kada je nakon osam i po mjeseci stiglo rješenje o slanju u Hrvatsku uz desetogodišnju zabranu ulaska u SAD, kaže da "niko nije mogao vjerovati da se to zaista događa".
Zagreb kao nepoznat grad i pokušaj da "ne bude emotivan"
U Zagrebu je, prije ove situacije, bio samo jednom 2017. godine, kada je sletio pa otišao u Dubrovnik, i još jedan dan kada se vraćao u SAD i imao let iz Zagreba. "Dakle do ove situacije, ja sam samo dva dana u svom odraslom životu proveo u Zagrebu", navodi. Ratne godine se sjeća fragmentarno, uključujući boravak u Makarskoj, ali ističe da je tada imao pet godina.
Sada pokušava kontrolisati emocije. "Pokušavam suspregnuti osjećaje jer ako budem emotivan, pravit ću greške", kaže.
Hodajući gradom, nastoji upoznati okruženje i ljude, a činjenica da govori jezik smatra olakšavajućom.
"Hvala Bogu što govorim jezik. Mogu malo i čitati, to pomaže", navodi. Zagreb poredi s Chicagom, zbog pješačenja i gradske dinamike, ali ističe da je teško uspostaviti nova prijateljstva jer ljudi uglavnom žure, nose slušalice i "u svom su svijetu". "Trudim se razgovarati s kim mogu, ali ne forsiram ništa. Možda bi bilo drukčije da imam 20 godina, ali u našoj dobi već svako gleda svoja posla", dodaje.
Potraga za poslom i smještajem: "Bez adrese ne mogu ništa"
Silajdžić pokušava pronaći posao i u Hrvatskoj i na daljinu u Americi. Kaže da bi volio raditi ovdje, ali da mu prvo treba stan ili barem adresa. Socijalne službe su mu, tvrdi, rekle da ne može dobiti pomoć bez prijavljenog prebivališta. Zbog toga razmatra i opciju rada na daljinu u SAD-u, gdje još uvijek ima bankovni račun i plaća porez, kako bi uštedio novac i unajmio stan.
Ističe da ima dobre pregovaračke vještine i da je gotovo 18 godina radio u kamionskoj industriji, baveći se dogovaranjem poslova i dispečerstvom. Spominje i da je ranije radio u tvornici autodijelova, ali tvrdi da u Hrvatskoj nije vidio slične industrijske pogone poput Forda ili Toyote gdje bi mogao raditi fizički posao. Govori engleski i hrvatski, a kao jednu od opcija spominje i ugostiteljstvo.
Problem je, kaže, u tome što ga niko neće zaposliti samo s pasošem, a to je jedini dokument koji trenutno ima. Situaciju opisuje kao zatvoreni krug: "To je 'kvaka 22', jer bez adrese je teško naći posao, a ne možete dobiti trajan smještaj bez prihoda."
Sebe opisuje kao osobu "u limbu" koja daje sve od sebe "od jutra do mraka", ali nailazi na zatvorena vrata. Kontaktirao je i agencije za smještaj, ali kaže da je sve bila "slijepa ulica". Otišao je i u policiju da se prijavi, ali mu je službenica rekla da mora imati adresu. "Gospođo, ja nemam adresu. Upravo sam deportovan. Boravim u jednoj sobi", prepričava da joj je rekao, ali odgovor je bio: "Pa, ne možemo vam pomoći."
Zbog toga, tvrdi, nije uspio izvaditi ni ličnu kartu, "a kamoli išta drugo". Dodaje i da mu je trenutni smještaj osiguran samo do subote pa pokušava pronaći izvor prihoda, makar kratkoročan, jer "vrijeme ističe".
Bi li se vratio u SAD? "Politički – ne, zbog resursa – da"
Na pitanje o povratku u Ameriku, kaže da je odgovor složen. "Predsjednik je jako loš, dakle, politički – ne, ali zbog resursa – da", navodi, objašnjavajući da bi tamo mogao naći posao i ima gdje odsjestiti. "Tamo je cijeli moj život", kaže.
Stan u Detroitu je, navodi, otkazao prije tri sedmice, a njegovo pražnjenje opisuje kao bolan trenutak. Dok je bio u pritvoru, prijatelji su pomagali oko najma, a stanodavac je izlazio u susret jer su vjerovali da će se vratiti. Dodatni udarac bila je, kako tvrdi, loša pravna pomoć: "Advokat mi je uzeo novac i izgubili smo, nakon čega je prestao svaki kontakt." Za njega kaže da nije bio tip koji će se boriti, već da je vidio priliku: "On je u imigracijskom, ne može van, uzet ću mu pare." Tvrdi da mu je dao gotovo 14.000 dolara.
Kaže da je pokušao dobiti podršku hrvatske ambasade u Chicagu, ali da nisu bili od pomoći i da su ga uputili na socijalne službe koje su ga već odbile. U Zagrebu, nakon slijetanja, tvrdi da su i službenici bili zatečeni i da nije bilo protokola.
Policajka ga je, kaže, prozvala po imenu u autobusu, odvela do aerodroma, uzela pasoš i saslušala priču. "U redu, slobodni ste", navodi da su mu rekli, ali kada je pitao gdje da ide, odgovor je bio: "To je vaš problem. Mi smo s vama završili."
Ističe da ga nisu vidjeli kao prijetnju i da nije imao otvorenih optužnica, pa su mu vratili pasoš i pustili ga. "Državljanin sam pa su mi dali pasoš i rekli: 'Slobodni ste. Kuda ćete, to je vaš problem.'"
Takav odnos ga je iznenadio. "Niko ne pomaže ljudima", kaže, iznoseći i širu procjenu: ako bi sutra bilo deportovano 10.000 ljudi u sličnim okolnostima, mnogi bi završili na ulici bez podrške.
Navodi da je tražio hranu i pomoć u socijalnoj službi, ali da su mu rekli: "Ne možemo vam pomoći." "Bez novca, bez hrane, bez skloništa, ništa. A ja sam hrvatski državljanin", kaže. U tom poređenju spominje i praksu američke vlade da ilegalnim imigrantima ponudi 1.000 dolara da se odreknu prava i vrate kući, dok za ljude poput njega – koji su cijeli život proveli u SAD-u – "zapravo ne nude ništa". Zaključuje: "Tvoja zemlja čije državljanstvo imaš isto neće učiniti ništa. To je jedan veliki nered."
Uprkos svemu, Silajdžić tvrdi da nastoji ostati pribran i zahvalan "na vedrom duhu". Kaže da svakodnevno ide na razgovore za posao, traži mjesto za boravak, cimera ili stan. "Kad dobijem adresu, mogu krenuti u proces vađenja svih dokumenata i vidjeti koliko će Hrvatska biti ljubazna prema meni", navodi.
Njegova poruka se svodi na jednu rečenicu koju ponavlja: "Sve što želim je normalno živjeti i raditi."
