Selo Budak nalazi se iznad Memorijalnog centra Potočari, a ono je ujedno jedno od mjesta kroz koje prolaze učesnici Marša mira.
Njih svake godine u selu Budak u staroj porodičnoj kući dočekuju članovi porodice ubijenog Sabrije Omića.
Među njima je i Asmira Husić Mulabećirović, liječnica porodične medicine, kćerka Sabrijine sestre.
"Moja mama je medicinska sestra. Ona je rodom iz Potočara. Svoj radni vijek je provela u Tuzli, a prije rata je radila u Srebrenici, u bolnici. Godine 1992. smo bili protjerani iz Bratunca i otišli smo za Tuzlu. Ja sam tada imala četiri godine. U Tuzli smo živjeli, a mama je radila kao medicinska sestra na Klinici za ortopediju i traumatologiju, s ranjenicima", započinje svoju priču Asmira za Tuzlanski.ba.
Njeno djetinjstvo obilježeno je mračnim slikama. Umjesto igre i dječije graje, ona se sjeća masovnih grobnica.
"Ja sam 2007. godine bila jedna od djece koja je tada gledala masovne grobnice koje su otkrivene na Budaku. Jedna u Nezuku, a druga nedaleko od mjesta gdje su naše komšije pravoslavci napravili crkvu", prisjeća se.
Spreme i do 80 litara graha
Od tada pa sve do danas, od tih prvih dana kad je krenuo Marš mira, oni svake godine dočekuju učesnike – s kafom, kolačima, tradicionalno kuhaju grah, peku pite, piletinu i tako dočekujemo sve koji prolaze.
Vezani članak
Pripreme za doček učesnika Marša mira kreću i do sedam dana ranije. Kako su nam kazali, s obzirom na veliki broj, potrebno je pripremiti mnogo hrane i pića. Da bi svakome obezbijedili obrok pripreme i do 80 litara graha, više od 30 kilograma pite, razne vrste mesa, kolači, a nezaobilazna je kafa i kao i sokovi.
"Moja nena, rahmetli Fatima, ostavila mi je u amanet da to radimo svake godine. Nažalost, nije dočekala ukop svog sina Sabrije – mog daidže – kojeg smo prošle godine ukopali. I baš na taj dan ukopa, njegova kćerka Anjela je rodila svoju kćerku Enu. Baš na dan kada joj je babo ukopan u Memorijalnom centru u Potočarima", priča.
Cijela porodica osjeća potrebu i odgovornost da u ovim danima bude na raspolaganju koliko može, da daju svoj doprinos, i da i srcem i tijelom budu u Potočarima.
"Nama kao porodici to mnogo znači – trudimo se da svim ljudima prenosimo poruku mira i tolerancije, da tu poruku prenesemo i svojoj djeci. Također, kultura sjećanja je jako bitna – ne samo za nas, nego za cijeli ummet", zaključuje.
U ovoj porodici velikog srca, sjećanje nije samo obaveza – to je način života. Njihova tiha, ali snažna poruka mira, saosjećanja i istine, prenosi se iz generacije u generaciju. Svake godine, kroz skromno posluženje učesnicima Marša mira, oni pokazuju da se bol može pretvoriti u dostojanstveno sjećanje i u poziv na zajedništvo. Jer zaborav je najveća prijetnja pravdi, a istina o Srebrenici ne smije nikada utihnuti.
