Bijeli štap, jedno od najosnovnijih pomagala za samostalno kretanje, u Bosni i Hercegovini praktično ne postoji na tržištu.
Činjenica da se bijeli štap ili električna invalidska kolica u Bosni i Hercegovini nabavljaju putem projekata, donacija ili vlastitim sredstvima, umjesto kroz zagarantovani sistem prava, najjasnije pokazuje da se asistivna pomagala i dalje tretiraju kao povremena socijalna mjera, a ne kao temelj ravnopravnog života.
Za osobe s invaliditetom asistivna pomagala nisu dodatak zdravstvenoj njezi, već preduslov za kretanje, komunikaciju, obrazovanje, zapošljavanje i samostalan život.
Ne povećavaju komfor, već omogućavaju osnovnu funkcionalnost. Ipak, u praksi u Bosni i Hercegovini ne postoji stabilan, predvidiv i održiv mehanizam njihove dostupnosti, a prava su fragmentirana i vezana za projektne i donatorske cikluse.
Iako je Bosna i Hercegovina ratificirala Konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom, koja dostupnost asistivne tehnologije jasno povezuje s pravom na nezavisan život i slobodno kretanje, domaći institucionalni okvir ih i dalje primarno veže za sistem zdravstvene zaštite. Posljedice su ograničene liste pomagala, neujednačena praksa među entitetima i kantonima te izostanak individualne procjene stvarnih potreba korisnika.
Kad kolica nisu terapija, nego sloboda
Za osobe koje koriste invalidska kolica sistem u pravilu nudi jedno, standardizirano rješenje – mehanička kolica – bez obzira na stil života, radne obaveze ili porodične okolnosti. Ne uzima se u obzir ni činjenica da ih osobe s mišićnom distrofijom često ne mogu koristiti, niti da su mehanička kolica izrazito nepraktična, pa čak i neupotrebljiva u svakodnevnom okruženju.
"Električni skuter nije samo moje pomagalo. To je moja sloboda", ističe Almir Šahmanija, direktor Udruženja distrofičara Kantona Sarajevo i predsjednik Vijeća za osobe s invaliditetom FBiH, koji koristi električni skuter.
"Bez toga ne mogu otići na posao, izaći iz kuće ili ravnopravno učestvovati u društvu. Električni skuter ovog tipa u BiH ne možete kupiti – do njega dolazite kroz projekte, donacije ili vlastitim sredstvima, ako ih uopće imate", kazao je.
Ovakav model jasno pokazuje da se asistivna pomagala i dalje posmatraju kao jednokratna socijalna intervencija, a ne kao dugoročno ulaganje u samostalnost, zapošljivost i aktivno učešće građana u društvenim i ekonomskim tokovima.
Pomagala koja ne postoje na tržištu
Situacija je dodatno alarmantna kada je riječ o slijepim i slabovidnim osobama. Bijeli štap, jedno od najosnovnijih pomagala za samostalno kretanje, u Bosni i Hercegovini praktično ne postoji na tržištu.
"Zvuči nevjerovatno, ali bijeli štap, kao i mnoga druga pomagala, ne možete jednostavno kupiti. Dobijete ga ako imate sreće – putem udruženja ili projekta iz inostranstva. Bez štapa ne gubite samo orijentaciju, već i sigurnost, samopouzdanje i pravo na samostalno kretanje", kaže Fikret Zuko, direktor Udruženja slijepih Kantona Sarajevo i predsjednik Vijeća za osobe s invaliditetom u BiH.
Savremene asistivne tehnologije, poput aplikacija za navigaciju, čitača teksta i prilagođenih pametnih telefona, u mnogim zemljama predstavljaju standard. Isto važi i za napredna tehnička rješenja poput specijalnih odijela koja omogućavaju stabilizaciju trupa, podršku oslabljenim mišićnim grupama, smanjenje umora i produženje funkcionalne samostalnosti osoba s neuromišićnim oboljenjima.
U Bosni i Hercegovini su takva rješenja često nedostupna zbog visoke cijene, PDV-a i carina, ali i zbog potpunog izostanka sistemske podrške i strateškog planiranja u ovoj oblasti.
Od projekata ka sistemu
U funkcionalnim sistemima asistivna pomagala se dodjeljuju po osobi, a ne "po projektu". Procjena se vrši individualno, u skladu s potrebama, životnim okruženjem i navikama korisnika, a pomagala se redovno obnavljaju i usklađuju s tehnološkim razvojem. Dostupna su na tržištu i oslobođena dodatnih finansijskih opterećenja jer se posmatraju kao investicija u aktivno učešće građana, a ne kao budžetski trošak.
U Bosni i Hercegovini, nasuprot tome, pravo na pomagalo je često privremeno i uslovljeno trajanjem projekta ili dostupnošću donatora. Na taj način odgovornost države se sistemski prebacuje na humanitarni sektor, dok se osnovna ljudska prava pretvaraju u pitanje sreće, upornosti i administrativne izdržljivosti.
Na ove strukturne slabosti ukazuje i kampanja "Asistivna tehnologija za samostalan život", koja se provodi u okviru Projekta DISC. Cilj kampanje je strateško pomjeranje fokusa sa sažaljenja i ad hoc rješenja na jasnu institucionalnu odgovornost. Kampanju provodi Caritas BiH u saradnji s Udrugom Vedri osmijeh, Udruženjem slijepih Kantona Sarajevo, Savezom slijepih Republike Srpske i Unijom organizacija osoba s invaliditetom u BiH, uz finansijsku podršku Evropske unije, Federalnog ministarstva rada i socijalne politike i Caritasa Slovenije.
"Osobe s invaliditetom ne traže sažaljenje. Traže sistem koji razumije da samostalnost košta manje od isključenosti", poručuje Zlatko Malić, voditelj projekta u Caritasu BiH.
U okviru kampanje upućen je i jasan apel parlamentarcima na svim nivoima vlasti da uklone administrativne i finansijske barijere, uvedu obaveznu individualnu procjenu potreba te ukinu PDV i carine na asistivna pomagala.
"Asistivna pomagala nisu luksuz. Ona su temelj ravnopravnosti i jasan pokazatelj zrelosti društva koje dosljedno poštuje prava svih svojih građana", naglašava Malić.
