U Memorijalnom centru Potočari, među bijelim nišanima i tihim jecajima, nana Hana već tri decenije nosi teret bola koji vrijeme ne uspijeva ublažiti.
Trideset godina poslije, nana Hana Salkić nosi rane koje, kako kaže, nikada neće preboljeti niti zaboraviti.
Te 1995. godine padom Srebrenice, nana Hana izgubila je 20-godišnjeg sina i muža, koji su u želji da se spasu hodali šumom, ali su nažalost uhvaćeni i brutalno ubijeni.
"Sin mi se zvao Saib, a muž Sadik, poginuli su zajedno. Padom Srebrenice otišli su da se spase ali su ih uhvatili i ubili", kaže nana Hana ističući da danas njen unuk nosi ime njenog ubijenog sina.
Njena najstarija kćerka ove godine pridružila se Maršu mira, odlučna da, kako kaže, korača stazama kojima su njen otac i brat hodali u potrazi za spasenjem – kao čin poštovanja i obećanje da njihova žrtva nikada neće biti zaboravljena.
"Došla je iz Holandije, i otišla na Marš mira kako bi se odužila svom bratu koji je te 1995. godine poginuo. Otišla je da vidi njegovu muku s kojom se suočavao dok je hodao "stazama smrti", kaže nana Hana.
Istakla je da se kroz rat svašta pretrpilo i preživjelo, bili su u logoru, bili su gladni, žedni i zarobljeni.
"Nema se šta reći koliko god se nešto priča to je malo, za ono što se preživjelo i propatilo. Tri i po godine se bilo u logoru. Niti se imalo jesti niti piti. Pomoć pošalju, ona dođe do Bratunca, hranu istovare, a u Srebrenicu pošalju četkice za zube", dodaje ova hrabra nana koja i danas živi kako bi dočekala pravdu.
Kroz razgovor i suze, podsjetila je da ovdje živi sama, da sa svoje 73 godine svake godine oda počast onima koji su svoje živote položili za domovinu i one koji su brutalno ubijeni tog 11. jula 1995. godine.
"Nakon patnje i gladi ubiju ih, ostanem sama i nema smrti, živi se i danas", zaključuje nana Hana.
Bol, patnja, gubitak i borba za goli život – samo su blijedi odrazi stvarnosti kroz koju je narod Srebrenice prolazio. Na kraju tog mučnog puta, neki su preživjeli – ali su ostali bez onih koje su najviše voljeli.
Danas, 30 godina poslije, muk i tišina odzvanjaju Memorijalnim centrom Potočari svjedočeći genocidu koji se desio te 1995. godine i obavezao sve ljude da prenose istinu onima koji su se rodili i koji se rađaju kao opomenu da se nikad i nikome više ne ponovi Srebrenica.
