Iako je zamišljeno da bude simbol borbe za bolji položaj i prava žena, pitanje je šta je danas 8. mart i govorimo li na ovaj, ali i svaki drugi dan, dovoljno o problemima žena?
Ako prošetate ulicama, vidjet ćete masovnu kupovinu cvijeća, a ako zakucate na vrata nekoj od žena koje će danas dobiti jedan takav buket, moguće je da će vas razočarati činjenica da njoj iza zatvorenih vrata ruže uopšte ne cvjetaju.
Posljednji slučaj femicida u Tuzlanskom kantonu još jednom je ogolio sistem pokazavši da su žene u našem društvu izložene raznim oblicima nasilja. Iako mnoge šute zbog straha od stigmatizacije, one koje odluče progovoriti pokažu da su problemi duboko ukorijenjeni i da, osim što se bore sa nasilnicima, žene vode nevidljive bitke i sa okolinom, a ponekad i sa onima koji ih trebaju zaštititi.
Zakon o zaštiti od nasilja nad ženama i zaštiti od nasilja u porodici je jednoglasno usvojen i to je važan korak, ali kada se klupko krene odmotavati, možemo vidjeti da mnoge žene odustanu na prvom pokušaju prijave nasilja zbog pitanja koja im tada budu upućena. Je li provocirala nasilnika, kako je bila obučena, zašto ranije nije prijavila? Je li vrijeme da umjesto što pitamo ženu zašto je šutjela, pitamo društvo zašto je natjeralo da šuti.
View this post on Instagram
Postupanje policijskih službenika prema žrtvama nasilja
Kada je riječ o primjeni zakona, policijski službenici uglavnom postupaju dobro, no potrebne su promjene u pristupu žrtvama, kaže Danijela Huremović, voditeljica Sigurne kuće u Tuzli za Tuzlanski.ba.
''Ne može se reći da postoje samo loša ili samo dobra iskustva u postupanju. Međutim, važno je naglasiti da iz perspektive poštivanja zakona, profesionalne i radne etike i brojnih edukacija koje su realizirane, ovakvi negativni slučajevi lošeg ili neadekvatnog postupanja ne bi trebali biti ili bi bili minorni’’, navodi Danijela.
Nakon nedavnih slučajeva femicida, dosljednije su se počele koristiti zakonske mogućnosti poput toga da se uz svaku prijavu nasilja podnosi i zahtjev za izricanje zaštitnih mjera i da se uglavnom na osnovu tih zahtjeva, rješenjima izriču zaštitne mjere.
''Ono što nedostaje je senzibiliziran pristup žrtvama nasilja lišen bilo kakvih predrasuda koje mogu uticati na postupanje službenika, kao npr. negiranje ozbiljnosti nasilja, nepovjerenje prema žrtvi, nerazumijevanje zašto pri davanju izjave ne može govoriti hronološki o događajima, zašto priča djeluje fragmentirano, nepovezano, što izaziva nepovjerenje. Različita su iskustva i upravo idu u tom smjeru da se žrtvama postavljaju nepotrebna pitanja, pitanja koja zadiru u sferu privatnosi, stvaranje osjećaja da se nasilnik opravdava, umanjuje se nasilje, na način da se žrtvama govori da se vrate kući, da se smire, da je to samo svađa i da će se pomiriti, kao i to da nemaju gdje otići, da to ne rade zbog djece…’’, objašnjava Danijela.
Također veliki problem predstavlja i to što nasilje u porodici ponekad bude okarakterisano kao prekršaj, odnosno narušavanje javnog reda i mira, nakon čega žrtva ne može ostvariti svoja zakonom predviđena prava.
Uloga policije je da obezbijede žrtvama pravo na prijavu nasilja i upute je u sva njena prava kao i da poduzme sve mjere i radnje prema zakonu. Ne smiju se zanemariti ni dobre prakse, kaže naša sagovornica.
''Kao dobru praksu možemo izdvojiti kada se po prijavi policiji, uključe sve nadležne institucije i žrtvi se obezbijedi sve što je po zakonu moguće. Primjera radi, obavijesti se nadležni tužilac, koji neće apriori odbaciti prijavu kao neosnovanu, kada se počinilac privremeno liši slobode i zadrži, onda kada je to potrebno, kada se izda rješenje o izrečenim zaštitnim mjerama i kada se te mjere realiziraju, kada žrtva bude smještena u sigurnu kuću - psihosocijalni tretman, kada se ostvare određena prava koja ima, kada tužilac sasluša žrtvu i kada uz dovoljno dokaza bude podignuta optužnica za nasilje koja će imati epilog u izricanju određene kazne prema nasilniku, kada se radi, ukoliko je moguće na promjeni nasilnog ponašanja, te kada ne dođe do recidiva nasilja’’, zaključuje Danijela.
Kada je riječ o postupanju po prijavama nasilja u porodici, policijski službenici postupaju u dva pravca: prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH i prema Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH.
''Policijski službenici uvijek postupaju promptno vezano za prijave nasilja u porodici kao i narušavanje izrečenih mjera zabrane (pa i one zaprimljene putem telefona, ali izrečene mjere zabrane počiniocu nasilja ne znače da policijski službenici ‘čuvaju žrtvu’, već da će odmah po saznanju reagovati u skladu sa zakonskim ovlašenjima u slučaju kršenja istih, odnosno da žrtva ili njeno okruženje treba prijaviti kršenje mjera, kako bi policijski službenici postupili u skaldu sa tim ipreduzeli potrebne mjere i radnje’’, kazala je Adnana Sprečić, glasnogovornica Uprave policije MUP-a Tuzlanskog kantona za Tuzlanski.ba.
Donošenjem novog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama ponuđena su nova rješenja za ranije uočene probleme u primjeni prethodnog Zakona.
''Ta rješenja bi trebala obezbijediti veći nivo sigurnosti za žrtve nasilja, a isto tako na adekvatniji način sankcionisati nasilnika odnosno prekršitelja mjera zabrane. Zadatak svih kojima su ovim Zakonom povjerena ovlaštenja je da svako u okiru svojih nadležnsti doprinese efikasnijoj primjeni odredbi. Obuke po pitanju provođenja navedenih propisa vrše se kontinuirano, posebno mladih policijskih službenika, a svakako će u skladu sa izmjenama Zakona iste biti intenzivirane’’, pojašnjava Sprečić.
Važno je spomenuti i da, prema Izvještaju Evropske komisije o BiH, propisi o rodnoj ravnopravnosti još uvijek nisu usklađeni u cijeloj zemlji niti se efikasno provode.
''Nema sredstava za provedbu Akcionog plana za rodnu ravnopravnost za period 2023.-2027. koji je usvojen u oktobru 2023. godine niti se prati njegova provedba, a čeka se na usvajanje novog akcionog plana o ženama, miru i sigurnosti od 2023. godine. I pored toga što su propisane zakonom, procjene uticaja na ravnopravnost polova još uvijek se ne provode. Iako je Bosna i Hercegovina izradila djelomični indeks ravnopravnosti polova, rad na prikupljanju institucionalnih podataka, uključujući podatke o rodno zasnovanom nasilju, treba poboljšati kako bi se utvrdile ključne rodne razlike i sistematski usmjerile aktivnosti na njih. Slučajevi rodno zasnovanog nasilja
koji su doveli do ubistva žena (femicid) privukli su pažnju javnosti i izazvali proteste, otkrivajući sistemske nedostatke institucionalnog odgovora'', navedeno je.
Šta kada ustanova koja treba da štiti - tuži žrtvu nasilja?
Nakon što je Emir Selimović iz Kalesije ubio svoju suprugu i sina, o nasilju u porodici se počelo govoriti i javno. Tako je Ramiza Vilić svoje iskustvo koje je vrlo brzo postalo viralno podijelila putem društvene mreže Facebook. U svojoj objavi Ramiza se posebno osvrnula na postupanje službenika nadležnih institucija prema njoj - ženi koja je prijavila nasilje.
Vezani članak
Tako je Ramiza, između ostalih, spomenula i Centar za socijalni rad u Kalesiji iskazavši svoje nezadovoljstvo povratnom informacijom od ove ustanove na prijavu nasilja.
Nešto manje od mjesec dana nakon toga, Centar za socijalni rad u Kalesiji obavijestio je javnost putem društvenih mreža da su podnijeli tužbu za klevetu protiv Ramize Vilić.
Centar je dan poslije uklonio objavu sa društvenih mreža, a o svemu se oglasila i Ramiza Vilić.
''Vjerujem da su ovim potvrdili istinitost moje navedene objave, ali, da ne bude da im neću udovoljiti, kao žena koja je bila žrtva nasilja, a i kao neko ko nije zlonamjeran, ja ću vam u odgovoru na tužbu, kada stigne do mene (jer to ste trebali poslati meni lično ili Općinskom Sudu u Srebreniku, jer ja nisam u Kalesiji - dakle, nestručni ste opet) zahtijevati poligraf na tadašnjem uposleniku koji je vodio moj slučaj i meni, i usput zamoliti sve medijske kuće koje su me pozivale sebi u goste, a koje sam ja odbila jer nisam željela publicitet, nego istinski prikaz stanja žrtve u jednom mjestu, da ovaj historijski čin prenesu.
Jer ovdje jedino mediji i brinu o žrtvama i prenose užase koji se događaju'', navela je.
Da li će Centar povući i tužbu kako je povukao i objavu sa društvenih mreža, ostaje da se vidi. No, ostaće i upamćeno da je jedna ustanova javno prozvala ženu - žrtvu nasilja, iako baš ta ustanova treba da je zaštiti.
Ustanova poput ove, ukoliko smatra da je nepravedno optužena, mora znati za druge mehanizme komunikacije sa javnošću kako bi zadržali, a ne poljuljali povjerenje.
Svijest podignuta na viši nivo
U posljednje dvije do tri godine primjetan je povećan broj žena koje su se ohrabrile da prijave nasilje, kažu nam iz Centra za socijalni rad, a prema podacima koje smo dobili od Uprave policije MUP TK-a, utvrđeno je da je Kantonalnom tužilaštvu Tuzlanskog kantona tokom 2024. godine podnesen 251 Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu Nasilja u porodici.
''Istina je da, kada razgovaramo sa žrtvama nasilja, možemo čuti da su u prethodnom periodu, ili možda ranije, imale negativno iskustvo s prijavljivanjem – bilo da nisu dobile očekivanu pomoć od policijskih službenika na terenu ili da se nisu osjećale zaštićeno nakon prijave. S druge strane, ono što je pohvalno jeste da u posljednjem periodu, konkretno 2024. godine, imamo podatke da je povećan broj izrečenih zaštitnih mjera. Sve institucije koje su uključene u lanac zaštite u slučajevima nasilja u porodici prošle su brojne obuke, a svijest građana, zaposlenih u institucijama i stručnih radnika podignuta je na viši nivo. Mnogo se ozbiljnije radi na pomoći žrtvama nasilja. ’’, kaže Edita Selimović, diplomirana socijalna radnica iz Centra za socijalni rad Tuzla za Tuzlanski.ba.
Brojni su faktori zbog kojih žene ne prijavljuju nasilje, a poražavajuća je činjenica da je to ponekad izostanak podrške porodice.
''Ono što je poražavajuće jeste da su žene koje ne prijavljuju nasilje najčešće ekonomski ovisne o nasilniku, nemaju podršku porodice i ne vide izlaz iz situacije, pogotovo ako imaju jedno ili više maloljetne djece’’, navodi Selimović.
Upravo zbog toga je važno javno i transparentno govoriti o broju žrtava nasilja i o tome da postoji sistem zaštite – od povećanog broja izrečenih zaštitnih mjera do sankcija za nasilnike.
''Žene žrtve nasilja moraju znati da za njih postoji pomoć – bilo kroz sigurne kuće ili institucije – i da se moraju odvažiti da potraže pomoć, ne samo za sebe, već i za svoju djecu, koja su također žrtve nasilja, iako se ono možda ne dešava direktno nad njima'', pojašnjava socijalna radnica.
Potrebno ojačati institucije
Uposlenici Centra za socijalni rad, ali i policijski službenici, te službenici tužilaštva i sudstva su prošli niz edukacije na osnovu kojih je zaključeno da je najvažniji prvi kontakt sa žrtvom nasilja – on je ključan za dalji tok pružanja pomoći. Iz toga je dalje uočen problem manjka broja stručnjaka u institucijama.
''Uvijek naglašavamo potrebu za povećanjem broja stručnjaka u institucijama. Recimo, u tužilaštvu imamo jednog psihologa, u Ministarstvu unutrašnjih poslova jednog socijalnog radnika, ali nemamo psihologa. Važno je jačanje kapaciteta institucija kako bi u svakom trenutku mogle pružiti adekvatnu pomoć žrtvama. Ne možemo očekivati da jedan policijski službenik koji radi na saobraćaju adekvatno reaguje na prijavu nasilja i pruži potrebnu podršku žrtvi. Naravno, kada žrtva dođe u policijsku stanicu kod inspektora koji su prošli obuku, situacija je drugačija. Ali prvi kontakt i sticanje povjerenja su najbitniji'', pojašnjava Edita Selimović.
Vezani članak
Femicidi počinjeni nad Nizamom Hećimović i Amrom Kahrimanović otkrili su probleme unutar sistema, kažu iz Neformalne grupe građanki i građana Gradačca.
''Svakako je važno znati da imamo pravo pokrenuti postupak unutrašnje kontrole u slučajevima kada policijski službenici/e postupaju suprotno svojoj službenoj dužnosti. Iz tih razloga kao i iz zbog ozbiljnosti svakog slučaja nasilja, te nužnosti da se svakom pojedinačnom slučaju nasilja pristupi studiozno, profesionalno, Neformalna grupa građanki i građana u Gradačcu insistira na zahtjevu gradačačke Peticije od 12.8.2023.godine da se u svim policijskim stanicama u kantonu uspostave posebni odjeli koji će raditi na prijavama nasilja i procesuiranju takvih slučajeva. U takvim posebnim odjelima na lokalnom nivou moraju biti uposleni i psiholozi/psihologinje'', kaže Nerma Šarić, aktivistica ove neformalne grupe za Tuzlanski.ba.
Brojni stručnjaci u Bosni i Hercegovini godinama upozoravaju o uzrocima rodnozasnovanog nasilja u kontekstu tradicionalnih vrijednosti isprepletanih sa pogrešno interpretiranim religijskim dogmama, pojašnjava Šarić.
''Smatram da mi danas živimo iznimno izraženu kulturu nasilja koja rodnozasnovano nasilje i njegovo opravdanje stimuliše. Takva kultura nasilja biva generisana od strane brojnih političkih, ali i drugih javnih ličnosti. Kao članice i članovi ovog društva tome se moramo oduprijeti odbijajući da prihvatamo takve obrasce komuniciranja i ponašanja'', dodaje.
Koliko je važno ohrabriti žene da prijave nasilje, toliko je važno ekonomski ih osnažiti
Od iznimne važnosti je, kažu naše sagovornice, raditi na ekonomskom osnaživanju žena žrtava nasilja jer im na taj način možemo pomoći da se ne vrate u ruke nasilnika.
''Po mom mišljenju, to je ključni moment – da se žene ekonomski osnaže nakon što prijave nasilje i napuste nasilnu osobu'', kaže socijalna radnica Selimović.
''Dužnost nam je da podižemo svijest i tražimo najbolja sistemska rješenja, uključujući obrazovanje, jer u suprotnom (p)ostajemo saučesnici/e u svakom obliku nasilja nad ženama i djevojkama. Zato hrabrim ženama i djevojkama koje donesu najvažniju odluku, a to je da posegnu za rješenjem, poručujem da prijave nasilje policiji, svom lokalnom Centru za socijalni rad. Mnogo je važno napomenuti da je za žrtve nasilja dostupan i besplatan SOS broj 1265 za područje Federacije BiH i SOS broj 1264 za područje Republike Srpske. Savjetodavna linija za djecu i mlade jeste broj 080 05 03 05. Također u pojedinim gradovima TK-a aktivne su i ženske organizacije koje stoje žrtvama na raspolaganju. Ovo su postojeći mehanizmi koji moraju svima nama biti dobro poznati kako bismo barem dijeljenjem informacije mogli nekome pomoći'', riječi su aktivistice Nerme Šarić.
Svaka žena koja se suoči s nasiljem prolazi kroz lavirint strahova – od osude okoline, od reakcije nasilnika, od nerazumijevanja od strane policije, od pitanja koja umjesto odgovora donose novu bol. Mnoge ostaju same, bez podrške porodice, finansijski zavisne, sputane brigom za djecu, stavljajući sebe na posljednje mjesto. A upravo to može biti fatalno. Kada društvo ne pruži siguran izlaz, kada institucije zakažu, kada solidarnost izostane – svaka od njih može postati dio crne statistike, još jedno ime koje će se pominjati tek kada bude prekasno.
Zato je važno da onima koje danas modrice i ružne riječi ublažavaju pogledom na buket koji stigne tek jednom u godini, poručimo da ne odustanu, da se ohrabre i prijave nasilje, da odu čak i kada misle da nemaju gdje – jer izlaz uvijek postoji, a život bez nasilja vrijedi svake borbe.
