Mladi iz Srbije okupljeni u Inicijativi mladih za ljudska prava iz Beograda već više od 10 godina dolaze na Kapiju 25. maja da odaju počast ubijenoj tuzlanskoj mladosti.
Danas se navršava 31 godina od jednog od najtežih i najtužnijih zločina počinjenih nad civilima tokom rata u Bosni i Hercegovini – zločina na tuzlanskoj Kapiji, mjestu koje je nekada bilo simbol mladosti, prijateljstva i života.
Agresorska granata, ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske sa planine Ozren, usmrtila je 71 mladu osobu i ranila više od 150 njih.
Prosječna dob poginulih bila je 23 godine.
Svaki maj Tuzlacima vraća bolna sjećanja na mladost koja nikada nije dobila priliku da nastavi svoj život. Među ubijenima bili su studenti, sportisti, maturanti, zaljubljeni parovi i prijatelji koji su te večeri izašli u grad vjerujući da ih čeka život, a ne smrt.
Mnogi od njih danas bi možda bili roditelji, djedovi i bake, uspješni ljudi sa svojim porodicama, domovima i pričama koje nikada nisu stigli ispričati. Umjesto toga, ostale su fotografije, neostvareni snovi i tišina koja svakog 25. maja prekrije Tuzlu.
Za zločin na tuzlanskoj Kapiji osuđen je Novak Đukić na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.
Vezani članak
On je pred Sudom BiH proglašen krivim da je, kao komandant Taktičke grupe "Ozren" Vojske Republike Srpske, 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da iz topova granatira grad Tuzlu, uslijed čega je došlo do masakra na Kapiji.
On je u februaru 2014. pušten iz zatvora nakon što je Ustavni sud BiH – zbog pogrešne primjene zakona – ukinuo presudu kojom je bio osuđen na 25 godina zatvora. Sud BiH je u junu 2014. Đukiću smanjio kaznu na 20 godina, a njegov branilac je nekoliko dana kasnije obavijestio Sud BiH da je osuđeni na liječenju u Srbiji.
Za Đukićem je potjernica raspisana u oktobru 2014. jer se nije odazvao pozivu za izvršenje kazne, te je u Srbiji nekoliko puta odlagano ročište na kojem je trebalo biti razmatrano preuzimanje izvršenja 20-godišnje zatvorske kazne - čime Đukić slobodno šeta Srbijom.
Vezani članak
Mladi iz Srbije okupljeni u Inicijativi mladih za ljudska prava iz Beograda već više od 10 godina dolaze na Kapiju 25. maja da odaju počast ubijenoj tuzlanskoj mladosti.
Tri decenije kasnije, među mladima u regionu i dalje postoji premalo znanja o zločinima poput onog na tuzlanskoj Kapiji.
Upravo zato važno je govoriti o činjenicama, njegovati kulturu sjećanja i graditi empatiju među generacijama, kako tragedije nevinih ljudi nikada ne bi postale samo zaboravljeni dio historije.
Dalia Koler, programska koordinatorka Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji u razgovoru za Tuzlanski.ba ističe da mladi u Srbiji o tuzlanskoj Kapiji znaju premalo.
"To nije slučajno, mladi odrastaju u obrazovnom i medijskom prostoru u kojem se o stradanjima drugih govori selektivno, usputno ili nikako. Kapija za mnoge nije historijska činjenica, nego nepoznat pojam. To govori mnogo o tome kako se društvo odnosi prema prošlosti. Kada mlad čovjek prvi put čuje o tome da je na Kapiji ubijena 71 osoba, reakcija je gotovo uvijek ista - nevjerica da se za to nikad nije čulo. Mislim da je upravo ta tišina jedan od najvećih problema", navodi Koler.
Ona ističe da se o Kapiji ne govori dovoljno, ali što je još važnije, ne govori se iskreno.
"Često se mladi i stradali koriste kao dio nacionalnih narativa, kao brojke koje treba da potvrde našu nevinost ili njihovu krivicu. Iza svakog mjesta poput Kapije, Srebrenice, Sarajeva, Vukovara i slično postoje stvarni životi koji su prekinuti. Region nema kulturu sjećanja, nego kulturu takmičenja u žrtvama. Dok god je tako mladi neće naučiti empatiju, nego nacionalnu lojalnost prema verziji historije koja im je servirana."
Govoreći o ulozi mladih u suočavanju s prošlošću, Koler ističe da upravo nove generacije imaju priliku napraviti iskorak koji društva na prostoru bivše Jugoslavije decenijama izbjegavaju.
Kako kaže, mladi danas imaju određenu prednost jer nisu direktno živjeli ratove devedesetih godina, niti nose lična ratna iskustva koja često oblikuju stavove starijih generacija.
"Mladi su zapravo generacija koja može da bira između naslijeđenog nacionalizma i drugačije budućnosti. To ne znači da prethodne generacije nisu mogle da biraju između toga, ali trenutna generacija ima jednu prednost, a to je da nisu bili rođeni tokom ratova, ili su premladi da se sjećaju ratova. To nam zapravo daje prednost zato što dolazimo sa dozom objektivnosti, kada se nađemo na nekom mjestu stradanja i kada čujemo neku priču nećemo odmah pobjeći, nego ćemo saslušati", kaže Koler.
Ipak, upozorava da je najveći problem upravo činjenica da mladi u regionu vrlo rijetko imaju priliku čuti priče o stradanju drugih ljudi, posebno onih koji ne pripadaju "njihovoj" nacionalnoj grupi.
Navodi i da će, ako mladi ne nauče da priznaju bol drugih, region nastaviti da proizvodi iste podjele, samo sa novim generacijama.
"Kultura sjećanja nije samo polaganje cvijeća i komemoracija, već pitanje političke odgovornosti i ljudskosti. Važno je da mladi razumiju da empatija prema tuđim žrtvama ne ugrožava njihove identitete, naprotiv čini ih zrelijim društvima", navodi ona.
Dolazak mladih aktivista iz Srbije u Tuzlu već godinama izaziva različite reakcije u javnosti te zemlje.
Dok jedni podržavaju takve posjete kao važan korak ka suočavanju s prošlošću, drugi ih i dalje posmatraju kroz prizmu nacionalnih podjela i političkih interpretacija rata.
Koler kaže da dio javnosti u Srbiji svako iskazivanje empatije prema žrtvama izvan vlastitog naroda doživljava kao izdaju ili napad na nacionalni identitet.
"Reakcije u Srbiji na dolazak u Tuzlu su podijeljene. Postoje ljudi koji podržavaju posjete jer razumiju da suočavanje sa prošlošću nije izdaja, ali postoje i oni koji svaki pokušaj empatije prema tuđim žrtvama vide kao napad na sopstveni narod", ističe ona.
Dodaje da mladi okupljeni oko Inicijative mladih za ljudska prava u Tuzlu ne dolaze zbog političkih poruka, nego zbog poštovanja prema ubijenim civilima i njihovim porodicama.
"Mi kao aktivisti, mladi kada idemo u Tuzlu idemo da komemoriramo ljude, žrtve i podržimo ljude. Komemoriramo ljude koji su živi i koji nisu živi", poručuje Koler.
Mladi danas teško mogu u potpunosti graditi odnose bez tereta prošlosti.
Koler navodi da prošlost u ovom regionu nikada nije stvarno završena, jer joj to nije dozvoljeno.
Prošlost je po njenom mišljenju prisutna u obrazovanju, politici, medijima, porodičnim razgovorima, dominantnim narativima, propagandi...
"Mladi mogu graditi odnose uprkos prošlosti ako imaju hrabrosti da razgovaraju otvoreno i da ne pristaju na naslijeđenu mržnju. Problem nije o tome što previše znamo o prošlosti, već što znamo jednostrano. Kada upoznate ljude iz drugih gradova i država shvatite koliko su nam iskustva zapravo slična i koliko su nas politike naučile da se plašimo jedni drugih", kazala je ona.
Onima koji nikada nisu posjetili Kapiju - poručila je da dođu.
"Svako iz regiona treba bar jednom da stane tamo. Da pročita imena ubijenih. Da shvati su to bili mladi ljudi sa planovima, simpatijama, izlascima i životima koji su prekinuti u jednom trenutku. Tek kada se to shvati, tek tada rat prestaje da bude apstraktna historijska tema", navodi Kolar.
Poručila je da će bez empatije region zauvijek ostati talac prošlosti.
"Ne postoji stabilna budućnost na prostoru bivše Jugoslavije, ako svako priznaje samo svoje žrtve, a tuđe negira. Suočavanje s prošlošću nije pitanje krivice generacija, već pitanje toga kakva društva želimo da gradimo. Ako mladi danas nauče da tuga nema naciju i da nijedna žrtva ne smije biti manje važna zbog svog imena, ili bilo koje razlike - onda postoji šansa da budućnost regiona ne bude ponavljanje 90-ih samo drugim sredstvima."
Tri decenije kasnije, Tuzla i dalje svakog maja utihne pred imenima mladih ljudi koji su te večeri izašli u grad vjerujući da ih čekaju ljubav, prijatelji, muzika i život.
Umjesto uspomena koje su tek trebali stvarati, ostale su fotografije koje porodice čuvaju kao najveće blago, nedovršeni snovi i praznina koju vrijeme nikada nije uspjelo ispuniti.
Kapija je podsjetnik koliko je mir krhak kada nestane ljudskosti.
Zato sjećanje na Kapiju nije važno samo zbog prošlosti, nego i zbog budućnosti.
Važno je zbog generacija koje dolaze, zbog mladih koji moraju naučiti da nijedna majčina suza nema naciju i da nijedna žrtva ne smije biti zaboravljena. Sve dok postoje ljudi koji će zastati pred imenima ubijenih, položiti cvijet i iskreno govoriti o onome što se dogodilo, postojat će i nada da tragedije poput ove više nikada neće postati nečija stvarnost.
