Foto: Tuzlanski.ba

Zlatni ljiljan Goran Martinović zvani Ustaša u srijedu je 25. novembra na Dan državnosti BiH na tuzlanskom katoličkom groblju “Borić”, više od 25 godina nakon pogibije, dobio dostojan spomenik, izvještava RTV TK.

Goran je bio sve samo ne “Ustaša”, iako je taj nadimak donio iz Hrvatske gdje se priključio borbi protiv velikosrpske agresije. Nedugo nakon 15. maja 1992. godine Goran Martinović dolazi u Tuzlu i priključuje se odbrani svoje domovine.

Već prvih dana nakon napada na Brčanskoj Malti, kada se Tuzla branila u Siminom Hanu i Čaklovićima, ni pet kilometara od centra grada, Goran Martinović je već počeo ulaziti u legendu.

"Imao sam čast da skoro čitav rat provedem pored Gorana Martinovića. Malo je takvih ljudi, boraca i patriota. On je bio ozloglašen zbog tog nadimka, ali vjerujte od njega nije bilo većeg patriote i od njega svi možemo učiti kako se voli BiH" – kaže dobitnik Zlatnog ljiljana Ramiz Ramadanović, koji je ispred Komande 2. tuzlanske brigade bio zadužen za izviđačko-diverzantske jedinice.

Saborci kažu da je Goran Martinović bio ranjen čak 13 puta, od čega pet puta teže, ali se uvijek vraćao na liniju. Bio je noćna mora doktora, ali i svojih starješina, jer je znao s prostrjelnom ranom prenoćiti u bolnici, a tokom noći već izaći iz bolnice bez odobrenja ljekara.

"Dva puta sam i ja bio ranjen zajedno s njim. Jednostavno je bio takav, napustio bi bolnicu i vratio se u jedinicu, a time je davao veliki podstrek svim ostalim borcima, tako je i postao ikona tuzlanskih jedinica. I ja sam to isto radio i jednom sam u 24 sata dva puta ranjen. Goran je jednostavno imao ljubav prema ovoj zemlji, entuzijazam i hrabrost, takvih boraca je bilo jako malo. Bio je tako hrabar u borbi, ali je štedio zarobljenike i nikada nije okaljao obraz pripadnika Armije RBiH" – priča Ramiz Ramadanović.

Goran Martinović rođen je 1955. godine u Tuzli, rano djetinjstvo proveo je u Banjoj Luci, a onda se s majkom Magdom trajno nastanio u tuzlanskom naselju Miladije. Početak rata na ovim prostorima dočekao je u zeničkom zatvoru, a onda je izašao i uključio se u borbu, prvo u Hrvatskoj pa onda u BiH.

"Bio je strah i trepet za četnike na majevičkom, brčanskom, dobojskom, gradačačakom i mnogim drugim ratištima. Često je znao reći “ja sam čovjek tame i vatre”. Vatru je volio pri svakom okršaju s dušmanima, a njegova sjena po okriljem tame je često bila nevidljiva" – kaže Salko Mehmedović, bivši pripadnik 3. tuzlanske brigade i dobitnik Zlatnog ljiljana.

Biti diverzant vjerovatno je najteži zadatak za vojnika tokom rata, a Goran Martinović, slažu se svi, bio je jedan od najboljih. Uvijek prvi, uvijek na čelu, bez ikakvog straha. I prije pogibije 1. juna 1995. godine bio je u bolnici, ali je izašao nedovoljno oporavljen i vratio se u stroj. Zlatnim ljiljanom odlikovan je 1994. godine kao pripadnik 2. slavne brdske brigade.

Spomenik Goranu Martinoviću sagrađen je zahvaljujući Udruženju dobitnika najvećih ratnih priznanja grada Tuzle, a aktivnosti su pokrenute u martu.

"Uključeni smo i rješavanju problema porodice Martinović. Goranova kćerka Sanja je teško bolesna i nalazi se na liječenju van Tuzle. Sin Željko je u teškoj materijalnoj situaciji, jer nema posla. Želimo im pomoći da toj porodici na neki način vratimo dug" – kaže Zlatni ljiljan Redžep Muratović, predsjednik Skupštine Udruženja nosilaca najvećeih ratnih priznanja.

Sin Željko imao je nepunih 18 godina kada je njegov otac poginuo, a kaže da ga pamti kao velikog čovjeka i prijatelja, a zatim kao oca.

"Ponosan sam na ono što je uradio, jer da nije bilo njega i takvih momaka možda mi danas ne bi bili na ovom mjestu" – kaže Željko Martinović.

Spomenik je otkriven simbolično na Dan državnosti države koju je toliko volio. Na grobu Zlatnog ljiljana Gorana Martinovića stoji natpis: “I život svoj i krv svoju za Bosnu moju”. Time je sve rečeno. (RTV TK | Foto: J.Bojić - Faktor)