Dok je mnogima maj asocijacija na proljeće i nove početke, Tuzlacima je maj podsjetnik na kraj. Na prekinute živote mladih koji nikada nisu dočekali svoju maturu, svoj ispitni rok, svoje ljeto. Ovdje je maj sjećanje i podsjetnik da pravda još nije zadovoljena.
Kapija nije samo mjesto tuge — ona je test političke volje na kojem već godinama kao država padamo.
Novak Đukić koji je osuđen za zločin na Kapiji dane ne provodi u zatvoru, a roditelji ubijene djece na godišnjice obilježavanja čuju istu rečenicu - "poražavajuće je što još nije izručen". A šta je stvarno urađeno da bude? Dok se u Srbiji, pod okriljem medicinskih nalaza, vrijeme koristi kao zaklon od pravde, šta rade vlasti i institucije Bosne i Hercegovine?
Odgovori na ova pitanja su predugo zatrpani — pod birokratijom, međunarodnim odnosima, političkim kalkulacijama i izostankom volje da se kazna izrekne do kraja.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Hronologija dešavanja
Prvostepenom presudom Suda BiH, optuženi Novak Đukić proglašen je krivim da je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva za šta je dobio kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina. Međutim, 17. juna 2014. godine otpremljena je drugostepena presuda u predmetu Novak Đukić, kojom se kao neosnovana odbila žalba Tužilaštva Bosne i Hercegovine, dok se žalba branioca optuženog Novaka Đukića djelimično uvažila.
"Presuda Suda od 12. juna 2009. godine se preinačava u pogledu primjene krivičnog zakona, na način da se djelo za koje je optuženi Novak Đukić proglašen krivim pravno kvalifikuje kao krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ, te u pogledu odluke o kazni, tako da se optuženi, na osnovu navedenog zakonskog propisa, te članova 38. i 41. KZ SFRJ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina", navedeno je u drugostepenoj presudi.
Branilac osuđenog Novaka Đukića obavijestio je Sud Bosne i Hercegovine 20. juna 2014. godine da se njegov branjenik nalazi na liječenju u Republici Srbiji. Drugostepena presuda Suda BiH dostavljena je braniocu osuđenog advokatu Miloradu Ivoševiću, 21. jula 2014. godine.
"Osuđenom Novaku Đukiću pokušano je uručenje uputnog akta putem Osnovnog suda u Banja Luci i putem Sudske policije Suda BiH, ali je utvrđeno da se ne nalazi na prijavljenoj adresi. Pored toga Sud u Banja Luci napravio je propust zavođenjem molbe Suda BiH za pružanje pravne pomoći na pogrešan sudski referat, što je rezultiralo kasnim uzimanjem predmeta u rad i protekom roka za stupanje osuđenog na izdržavanje kazne zatvora", pojašnjeno je tada iz Suda BiH.
Nakon toga uslijedila je centralna, a zatim i međunarodna potjernica. I od tada se dalje sve dešavalo sporadično, bez konkretnih rezultata.
"Međunarodna potjernica prema osuđenom Novaku Đukiću je raspisana na osnovu naredbe Suda od 06.10.2014. godine, a zahtjeva za ekstradiciju nije bilo", kazali su iz Suda BiH za Tuzlanski.ba.
Sud BiH je u oktobru 2015. godine uputio molbu Srbiji za priznanje i izvršenje pravnosnažne sudske odluke. Postupak je otpočeo pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, ali su sjednice vijeća odlagane zbog čestih izostanaka osuđenog Novaka Đukića iz, kako je rečeno, zdravstvenih razloga.
To je bio razlog donošenja naredbe da se obavi njegovo medicinsko vještačenje ne bi li se utvrdilo da li je sposoban da prisustvuje sjednicama vijeća i učestvuje u postupku.
"Počevši od 2018. godine kada je vještačenjem utvrđeno da Novak Đukić nije procesno sposoban, vještačenje se obavlja na svakih 12 mjeseci i svaki put je nalaz vještaka isti, tako da imamo situaciju da ni jedanaest godina od pravosnažne presude Suda BiH nije došlo do njenog izvršenja u Srbiji", kazali su iz Fondacije Fond za humanitarno pravo u Beogradu za Tuzlanski.ba.
Nakon upućivanja pomenute zamolnice, Sud nije imao uvid u medicinsku dokumentaciju osuđenog Novaka Đukića, kazali su iz ove institucije za naš portal.
"Sud ne raspolaže informacijama o vještačenjima osuđenog Novaka Đukića. Također, ovom prilikom ističemo da Sud nije imao uvid u pojedinosti postupka koji se vodi u Republici Srbiji, a povodom zamolnice za preuzimanje izvršenja kazne zatvora nad osuđenim Novakom Đukićem, niti su Sudu dostavljene informacije o njegovom ishodu", navedeno je u odgovoru na naš upit.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Slučaj, iz novinarskog ugla kontinuirano prate novinari BIRN-a BiH. Iste odgovore kakve smo u 2025. godini dobili mi, oni dobijaju proteklih 10 godina, bez promjena.
"Ovdje je, sjetit ćete se, napravljen jedan propust u BiH kada je prva presuda Đukiću ukinuta i on pušten zajedno sa velikim brojem dugih osuđenika kojima je Ustavni sud BiH – zbog pogrešne primjene zakona ukinuo presude. To je bio užasavajući trenutak za porodice žrtava ne samo ubijenih na Kapiji već širom BiH. U oktobru 2015. godine pisali smo i da je Sud BiH potvrdio da je od Srbije zatražio priznavanje presude kojom je Đukić osuđen na 20 godina zatvora za ubistva na tuzlanskoj Kapiji. Dakle prije deset godina. Od tada, do danas taj zahtjev nije ispunjen, mi smo se godinama interesovali, slali upite. Viši sud u Beogradu je proteklih godina nekoliko puta odlagao ročište na kome je trebalo razmatrati preuzimanje izvršenja Đukićeve kazne, navodeći kao razlog njegovo zdravstveno stanje. Stalno su zakazivali vještačenja iznova i to su odgovori koje smo mi dobivali ranijih godina", kaže Džana Brkanić, zamjenica urednika BIRN BiH za Tuzlanski.ba.
"U slučaju da Đukić bude procesno sposoban u nekom trenutku ne postoje zakonske prepreke za priznanje strane sudske odluke. To se dešavalo i u nekim drugim predmetima, većinom u slučajevima kada bi osuđeno lice tražilo da kaznu zatvora koja mu je izrečena pred sudom u BiH izdržava u zatvoru u Srbiji. To što je Novak Đukić državljanin Srbije nije prepreka za priznanje strane sudske odluke. Naprotiv, upravo zato što Đukić pored državljanstva BiH posjeduje i državljanstvo Republike Srbije on prema odredbama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima nije mogao biti izručen BiH pa je iz tog razloga Sud BiH u oktobru 2015. godine uputio zamolnicu Srbiji za priznanje i izvršenje pravnosnažne sudske odluke", pojašnjavaju iz Fonda za humanitarno pravo.
Upravo je Fond za humanitarno pravo dugi niz godina kritikovao postupanje državnih organa, ali i svih drugih aktera uključenih u relativizaciju ovog slučaja.
Eksperimenti nad sudski utvrđenim činjenicama?
Iako je Novak Đukić osuđen za zločin, na zahtjev tima njegove odbrane na vojnom poligonu u Nikincima tokom 2014, 2015. i 2016. godine izvršen je eksperiment nazvan "Rekonstrukcija zločina na Tuzlanskoj kapiji".
"Rezultati eksperimenta su predstavljeni medijima, u Zvezdara teatru u Beogradu je prikazan dokumentarni film Mučni teret podmetnute krivice, kao i na tribini Pravnog fakulteta u Beogradu. Fond je u više navrata ukazivao na to da je postojao dvostruki cilj – s jedne strane da se negiranjem činjenica utvrđenih u presudi Suda BiH u pogledu odgovornosti za napad na Tuzlansku kapiju izvrši pritisak na pravosuđe kako bi se izbjeglo Đukićevo služenje kazne u Srbiji, a sa druge strane da se nepriznavanjem sudski utvrđenih činjenica dovede u pitanje nedavna ratna prošlost. U pogledu uticaja na pravosuđe, FHP ističe da prema Zakonu o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, Viši sud u Beogradu zamolnicu može da usvoji ili odbije, ali ne može da odstupa od činjeničnog opisa krivičnog dijela iz presude Suda BiH. To znači da Odjeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu svakako ne bi smjelo da otvori dokazni postupak i u njemu razmatra nalaze opita u Nikincima. Osim toga ukazivali smo i na to da je nedopustivo učešće državnih organa i institucija i korišćenje državnih resursa u reviziji sudski utvrđenih činjenica", kazali su.
Upravo zbog toga je važno da se čuva istina, ali i zadovolji pravda, no poražavajuće je da se ovom temom najviše bave mediji i nevladin sektor, a ne političari i institucije.
"Vi znate da je proteklih decenija pokušavano iz Srbije da se kaže kako Novak Đukić to nije učinio, kako su podmetnute granate i tako dalje. I nema šta se sve nije lagalo. Tuzla na svojoj strani ima istinu – isključivo istinu. I zato na tome treba istrajavati uvijek i svako malo iznova podsjećati i tužilaštva i sve ljude koji mogu tu nešto da naprave – da to i čine. Ne možete vi tražiti više ništa, ne možete učiniti, izgleda, pravno da se taj Đukić dovede u Bosnu i Hercegovinu, jer Srbija neće da ga izruči. Ali može se možda odgovoriti reciprocitetom Srbiji ili može se diplomatskim putem i dalje utjecati na to", kaže novinarka Elma Kazagić za Tuzlanski.ba koja je u proteklom periodu radila i na dokumentarnom filmu "Kapija - trideset godina poslije" s ciljem čuvanja od zaborava i podsjećanja na to da pravda mora biti zadovoljena.
Vezani članak
"Mislim da nevladin sektor i mediji radili i rade odličan posao i do sada smo kroz brojne akcije, tekstove, tv emisije otvarali ovu temu u javnosti, ali smatram da ovo treba da bude primarno pitanje za institucije i političare, jer oni su ti koji trebaju i moraju riješiti ovaj problem. Također smatram i da međunarodna zajednica treba, osim što izražava zabrinutost, da poduzme konkretne korake", dodaje Džana Brkanić.
Selim Bešlagić, ratni gradonačelnik Tuzle, u razgovoru za Tuzlanski.ba kaže da Bosna i Hercegovine ne pokazuje dovoljnu dozu ozbiljnosti u ovom slučaju.
"Naša država pokušava nešto učiniti, ali to nije ni pravi tempo ni ozbiljnost. Nema ni te obaveze da se, makar simbolično, pokaže odgovornost za ono što je počinjeno. Presuda postoji i ona jasno pokazuje da sistem kod nas ipak postoji, ali suština je da se ni nakon presude ne izvrši kazna. Pitanje je kako je on uopšte uspio pobjeći i zašto sistem ne funkcioniše za pravdu. Nema ni simboličnog pokazivanja da težimo normalnosti i pravdi", ističe Bešlagić.
"Ranijih godina bilo je puno više reakcija, nažalost moram reći da posljednjih godina ova priča nije u javnom diskursu toliko zastupljena, ne vrši se pritisak na srbijansko pravosuđe", dodaje Brkanić.
Šta je država BiH mogla uraditi i šta (ni)je uradila?
Prema riječima advokata Mirnesa Ajanovića, Bosna i Hercegovina je imala i ima obavezu da aktivira niz mjera kada je ovaj slučaj u pitanju. Prvi korak bila bi zvanična diplomatska nota Republici Srbiji, a tu bi trebalo djelovati Ministarstvo vanjskih poslova BiH, Ministarstvo pravde BiH i Predsjedništvo BiH.
"Trebalo bi uputiti zahtjev za hitno postupanje po osnovu međunarodne potjernice i priznavanja presude, uz eksplicitan rok za izjašnjenje – najkasnije u roku od 30 dana", pojašnjava Ajanović.
Drugi korak bilo bi obraćanje Komitetu ministara Vijeća Evrope, a taj korak trebalo bi napraviti Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Ministarstvo pravde BiH, Stalna misija BiH pri Vijeću Evrope koja je diplomatsko predstavništvo BiH u Strazburu, akreditovano kod Vijeća Evrope (Council of Europe) – međunarodne organizacije čiji je BiH punopravni član od 2002. godine.
"Mjera koju bi trebalo izvršiti jeste evidentiranje Srbije kao države koja krši član 6. i član 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima, zbog povrede prava žrtava na pravdu i efikasan pravni lijek, jer se odbijanjem izvršenja presude obesmišljava međunarodna pravda", dodaje naš sagovornik.
Trebalo bi, smatra on, podnijeti i međudržavne tužbu protiv Srbije pred Evropskim sudom za ljudska prava, a tu bi trebalo djelovati Vijeće ministara BiH, uz saglasnost Predsjedništva BiH.
Osim toga, Bosna i Hercegovina može uputiti i zahtjev Evropskoj komisiji putem Direkcije za evropske integracije BiH, Ministarstva vanjskih poslova BiH i Predsjedništva BiH.
"To se odnosi na podnošenje zvanične inicijative u okviru Poglavlja 23 i 24 o vladavini prava, s naglaskom da se ovakvo ponašanje Srbije ne može smatrati ispunjavanjem obaveza iz oblasti pravosuđa i ljudskih prava u kontekstu EU integracija", pojašnjava Ajanović.
"Obavezno bi bilo i obraćanje Savjetu bezbjednosti UN-a i Uredu visokog predstavnika (OHR-u), a ponovo bi trebale djelovati iste institucije s ciljem pokretanja pitanja opstrukcije regionalne pravde i zaštite pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca u susjednim državama, jer se neizvršenje presude ne može posmatrati izolovano, već kao dio šireg problema nekažnjivosti u postratnim odnosima", dodaje Ajanović.
Interesantno je da upravo oni koji bi najviše trebali djelovati poput Ministarstva pravde i Ministarstva vanjskih poslova nisu pronašli vremena ni da u proteklih mjesec dana odgovore na naš novinarski upit vezano za tuzlansku Kapiju.
"Ako institucije Bosne i Hercegovine ne preduzmu ove mjere, tada se postavlja pitanje njihove političke i moralne odgovornosti, jer ostavljaju žrtve bez pravne zaštite, a pravosnažne presude bez dejstva.
U takvom slučaju, porodice žrtava, njihovi pravni zastupnici i organizacije civilnog društva imaju legitiman osnov da direktno pokrenu inicijative pred međunarodnim tijelima. Jer pravda za ubijene na Kapiji nije samo pitanje prošlosti, već mjerilo budućnosti ove zemlje i regiona. Ako se zločinac zaštiti granicom – tada to više nije pravna, već civilizacijska kapitulacija", zaključuje.
Tražili smo i odgovor na pitanje može li Tuzla kao grad izvršiti pritisak na institucije BiH koje bi trebale djelovati, a to ne rade, međutim aktuelni gradonačenik Tuzle Zijad Lugavić je na naš upit kazao da nije u prilici govoriti o ovoj temi.
"U Srbiji se nekažnjivost prilično udomaćila"
Dok će u Bosni i Hercegovini političari 25. maja doći da polože cvijeće i fotografišu se na mjestu gdje je ubijena mladost ponavljajući iz godine u godinu istu frazu, u Srbiji će izvrtati sudske činjenice i veličati zločince. Slika i jedne i druge države upućuje na to da bi ovaj slučaj mogao ostati bez epiloga, smatraju iz Fonda za humanitarno pravo.
"Nažalost, slučaj Novaka Đukića usljed njegove procesne nesposobnosti po svemu sudeći neće imati epilog uprkos postojanju presude i sudski utvrđenih činjenica, a javnost u Srbiji ne zna previše o tom slučaju niti o postupcima za ratne zločine koji se vode pred pravosuđem u Srbiji. U Srbiji se nekažnjivost prilično udomaćila, posebno u odnosu na visokorangirane počinioce. Trenutno se pred Višim sudom u Beogradu vode postupci protiv dva generala za zločine počinjene u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i oba karakteriše pasivan odnos tužilaštva prema procesuiranju. U slučaju protiv Dušana Lončara, generala optuženog za zločine u Lovasu, tužilaštvu su dokazi koji su ukazivali na njegovu odgovornost bili dostupni najkasnije od 2007. godine, a optužnica protiv njega je podignuta tek 2022. godine. Također, imamo primjer da je tužilac u predmetu protiv generala Milenka Živanovića, nekadašnjeg komandanta Drinskog korpusa, zatražilo kaznu zatvora u trajanju od 5 godina što je minimalna zakonska kazna, te se postavlja pitanje svrsishodnosti i opravdanosti vođenja takvih postupaka", zaključuju iz Fonda u razgovoru za Tuzlanski.ba.
Ovdje se ne radi samo o izbjegavanju lične kazne, nego o institucionaliziranoj opstrukciji izvršenja pravosnažne presude za ratni zločin, što predstavlja grubo kršenje međunarodnog prava, smatra Ajanović.
"Srbija je, kao država potpisnica Evropske konvencije o međusobnom izvršenju krivičnih sankcija i regionalnog Protokola o saradnji u procesuiranju ratnih zločina (Brioni, 2013), dužna da prizna i izvrši presudu Suda BiH u predmetu Đukić. Nečinjenje u tom smislu predstavlja povredu međunarodnopravnih obaveza, ali i opstrukciju pravde žrtvama, što otvara prostor za vrlo konkretnu institucionalnu akciju", kaže Mirnes Ajanović za Tuzlanski.ba.
Slučaj osuđenika koji je na slobodi pokazuje da smo normalizovali neprihvatljive stvari, kaže Selim Bešlagić.
"To je normalizacija neprihvatljivog – ponašanje kao da se ništa ne može uraditi. Mogli su to riješiti na dva načina: mogli su ga izručiti Bosni i Hercegovini, a ako već tvrde da ne izručuju svoje državljane, onda su mogli proces preuzeti i sprovesti presudu. Međutim, ne rade ni to. To pokazuje da zapravo ne žele da general Đukić završi u zatvoru. On je za njih heroj. Zločince su proglasili herojima – pogledajte slučajeve Mladića i drugih ratnih generala. Za njih su oni heroji, i to se jasno vidi. Treba biti jasno: ili će ga vratiti u Bosnu i Hercegovinu da odsluži kaznu, ili će u Srbiji biti procesuiran i kazna izvršena po njihovim zakonima. Sve ostalo je prazna priča", kaže Selim Bešlagić.
Roditelji čija djeca su ubijena žive za pravdu
Iako je od zločina prošlo 30 godina, roditelji ubijene djece ne gube nadu i nadaju se pravdi. Iz godine u godinu im je sve teže govoriti o svemu što se desilo jer, kako kažu, pomaka nema, ali ne žele posustati.
Elma Kazagić je, kroz rad na dokumentarnom filmu o Kapiji, ponovo proživjela s njima maj 1995. godine, a dojmilo je to koliko su uporni i istrajni.
"Nekad sam, snimajući neke od njih, pomislila da su vrlo razočarani. A s druge strane, ono što me je duboko dojmilo je koliko su ti ljudi široki, veliki. Oni svjedoče da nikad ne bi pomislili ništa ružno djeci, unučadima Novaka Đukića ili takvih zločinaca. Ali i dalje očekuju da naša država čini sve što može da taj čovjek zaista bude u zatvoru – kako i treba", kaže Kazagić.
Prosjek godina ubijenih na tuzlanskoj kapiji je 24. Najmlađi među njima imao je samo dvije i po godine. Htjeli su život, a dobili smrt. Zaslužuju pravdu, a dobijaju čekanje i vječni muk pred sudbinom koju nisu birali.
Tragično je da je Kapija postala simbol ne samo jednog zločina, već i institucionalnog zaborava, bešćutnosti i izostanka političke i pravne odlučnosti. Politička volja da se pitanje Kapije zatvori pravno i dostojanstveno nije nikada postojala. Jer, da jeste — ne bi bilo moguće da se na ovom slučaju već više od jedne decenije vježba bešćutna politička kalkulacija i međudržavna igra hladnih odnosa. A u toj igri, najsnažniji glas i dalje ostaje onaj iz Tuzle — glas koji kaže: Nećemo zaboraviti. I nećemo prestati tražiti pravdu.
