Hadžira je u Srebrenicu stigla s četvero djece. Sa sobom je povela svekrvu, svekra i dva djevera. Spas su tražili zajedno, ali nisu ga svi dočekali.
Hadžira Memedović iz Vlasenice preživjela je rat, ali ne i bol zbog više od 50 ubijenih članova porodice.
Trideset godina nakon genocida, mnoge žene još uvijek žive s istim pitanjem – gdje su njihovo najmiliji? Za Hadžiru Memedović iz Vlasenice, to pitanje nikada nije prestalo biti dio svakodnevice.
Ubijeni su joj muž, dva brata, dva djevera, svekar, sestrići, zetovi... Toliko njih da, kako kaže, više ni ne zna broj, a svog oca još uvijek traži.
Danas živi sama u Gračanici kod Doboja. Preživjela je rat, ali ne i gubitke koje je ostavio za sobom.
"Muž mi je 1993. godine ranjen. Liječio se u Srebrenici, a zatim je prebačen u Tuzlu. Umro je od posljedica ranjavanja – imao je samo 35 godina", kaže ona.
Hadžira je u Srebrenicu stigla s četvero djece. Sa sobom je povela svekrvu, svekra i dva djevera. Spas su tražili zajedno, ali nisu ga svi dočekali.
"Svekar i dva djevera nisu uspjeli preći. Ubijeni su. Ukopali smo ih. Moja dva brata također nisu prešla, ukopani su ovdje, a oca još nisam našla. Dva sestrića su mi ubijena, kao i dva zeta. Kad sve saberem, više od 50 članova porodice sam izgubila", dodaje ona.
Njen brat bio je zatočen u logoru Batkovići. Proveo je tamo godinu i osam mjeseci, a kad je dočekao da ga puste, umro je od posljedica mučenja.
"Iz logora je izašao, ali bolovi su ga ubili. Nije izdržao", kaze Hadžira,
U julu 1995. godine, Hadžira je bila među hiljadama žena i djece koji su posljednjim autobusima napustili Srebrenicu.
"Tri dana sam bila ovdje. Sjela sam u autobus sa svekrvom i djecom. Svekra su mi odvojili. Vidjela sam kad su ga stavili sa strane... Bio je tu i muž od moje zaove. Ona je ubijena 1992. godine, a iza nje je ostalo osmero djece – sve djevojčice", priča Hažira sa suzama u očima.O svemu bi, kaže, mogla knjigu napisati. Ali ni u knjigu ne bi mogla staviti sve ono što je prošla – ni težinu, ni tišinu, ni prazninu.
"Kada bih ti sve pričala, knjiga bi se napisala", zaključila je Hadžira.
I dok mnogi i danas negiraju genocid, Hadžira i nakon 30 godina traži svog oca, traži istinu, pravdu i mir za sve one kojih više nema – i za generacije koje dolaze.
