"Rođena sam 1984. u Gladovićima, opština Srebrenica. Imala sam prelijepo djetinjstvo. A onda je sve puklo", kaže Damira.
Tri decenije nakon što je izgubila oca u genocidu, Damira Selimović još uvijek vodi borbu – za istinu, za sjećanje i za dostojanstvo.
Imala je osam godina kada se njen svijet raspao. Iza riječi koje izgovara ne stoji samo sjećanje – stoji teret, bol, ali i snaga. Trideset godina poslije genocida, priča oca kojeg više nema, nije izgubila težinu. Naprotiv – postala je još važnija.
Njen otac, rahmetli Ahmo Kadrić, ubijen je u Kravici zajedno sa svojim ocem. Damira je tada bila dijete. Danas je majka. A bol – ista.
"Ne možete djetetu reći da mu je djed poginuo u saobraćajnoj nesreći kad znate gdje je stradao. Kad znate kako. Kad znate da su ih utovarali kao životinje i istresali u masovne grobnice", kaže ona.
Kao djevojčica, s porodicom je napustila dom i spas tražila u Sućeskoj. Potom i u Švicarskoj. Tamo su, nekoliko godina kasnije, primili poziv: "Bilo bi dobro da daju DNK analizu". Možda će pronaći njenog oca. I jesu. Tada se, kako kaže, "nesretna priča pretvara u rijetku sreću" – da bar zna gdje joj je babo. Mnogi drugi još uvijek ne znaju.
Damira je ove godine učestvovala i na Maršu mira kako bi i na taj način odala počast svom ocu, ali i svim drugim žrtvama genocida.
"Nakon tri dana Marša mira, ja ovdje sjednem, pored njegovog mezara. Meni to znači. A mnogi još nemaju gdje sjesti", priča Damira.
Na tridesetu godišnjicu genocida, Damira govori jasno: "Genocid je priznat međunarodno. Ali naši komšije ga još uvijek ne priznaju. Kada su kroz Mravinjce prolazile kolone učesnika Marša mira, zaustavljali su ih vozači iz Srbije: "Šta je bilo? Neki udes?" A kad im odgovore – da je obilježavanje godišnjice genocida – slijedi pitanje puno poricanja: "Kakav genocid?", priča Damira svoje iskustvo.
U tom trenutku ne znaš da li da odgovoriš, da li da vičeš, da li da šutiš. Ali znaš – moraš da pričaš. Zbog djece. Zbog sebe. Zbog onih koji više ne mogu.
"Kažu mi da širim mržnju. A ja samo govorim istinu. Jer ako ja šutim, onda će neko reći da se ništa nije desilo", naglašava Damira.
Damirina priča nije samo lična ispovijest. To je ogledalo društva koje se još bori s istinom, koje još nije naučilo da prizna, da prepozna, da zaustavi rat dok ne preraste u tragediju.
Trideset godina poslije, poruka ostaje ista – nijedna majka više ne bi trebala objašnjavati djetetu kako mu je ubijen djed. Nijedna djevojčica ne bi trebala nositi sjećanje na genocid kao jedinu uspomenu na oca.
Jer kako Damira kaže: "Sve nas boli jednako. Svi krvarimo isto. A opet, neki još ne vjeruju da krvarimo uopće."
