Umjesto svojih najmilijih, mnoge porodice žrtava genocida danas grle njihove nišane.
U kaburima koji se nižu bez kraja, leže životi prekinuti u julu 1995. godine. Danas, trideset godina kasnije, njihove porodice još uvijek dolaze s istom tugom, istim bolom, istom nadom da se ovakvo zlo nikada neće ponoviti.
Dok prstima prelaze preko urezbarenih imena na bijelim nišanima, one koje smognu snage da progovore, kažu da bol ne blijedi. Ona je ista. I jedanaestog jula, ali i svakog drugog dana u godini.
Hafizi Harbaš su u genocidu ubijeni otac i braća, a jedini način na koji osjeća da je mogu čuti jeste kada dođe na njihove mezare.
"Svake godine dođem da proučim Jasin. Teško je. Od braće su ostala djeca, nije lako gledati tu djecu, šta im reći, kako objasniti", kaže Hafiza.
Osjećaj je, kako kaže, iz godine u godinu sve teži.
"Pogotovo kad' izgubiš sve svoje. A imali smo lijep život prije rata i genocida. Fino se živjelo, na selu, a sada svaki dan se pitamo zašto nam je to oduzeto", kaže Hafiza.
Amela Musić, rođena Smajić, došla je na mezar svoga oca koji je ubijen kada je imao 34 godine.
"Majka, nas tri sestre i brat smo izbjegli. Brat je tada imao osam mjeseci, otac ga je željno isčekivao, a eto nije ga ni pomilovao", priča Amela kroz suze.
Pored oca, u genocidu su joj ubijeni i amidže i brojni članovi porodice.
"Treba ti čitav dan da odeš do svakog nišana i proučiš Fatihu. Ja danas imam petero djece i svake godine ih dovodim ovdje, da vide, da nauče. Teško je i onima kojima ovdje nije niko ubijen, kada dođu i ovo vide, a kamo li nama čiji članovi su ubijeni. Šta reći, nišani govore sve", priča kroz suze Amela.
Među bijelim nišanima danas sjede i muškarci i žene, i djeca i stariji. U očima im suze dok s rukama okrenutim prema nebu upućuju dove za onih kojih više nema.
Iako su pokušali govoriti znajući koliko je važno da se istina prenosi s generacije na generaciju, mnogi zbog knedle u grlu nisu uspjeli progovoriti niti jednu riječ, ali bolni izrazi lica i suze u očima kazali su sve.
Generacije koje pamte i generacije koje uče – sve su danas u Potočarima, ujedinjene u dostojanstvenoj tišini. Nijedna riječ ne može do kraja opisati prizor kada majka rukama grli hladan kamen, ili kad brat na koljenima pusti da mu suze padaju na zemlju koja je progutala njegovog najmilijeg. 
Njihovi jecaji nose težinu cijelog jednog naroda koji se i dalje bori za istinu, pravdu i pamćenje - u vrijeme kada se genocid negira dok više od šest hiljada bijelih nišana imaju imena i prezimena, i one koji ih danas obilaze.
Ovo nije samo dan žalosti. Ovo je dan opomene. Dan kada svijet mora stati i pogledati u oči porodicama koje nisu dočekale pravdu, porodicama koje i dalje tragaju za posmrtnim ostacima i nadaju se da će njihovi najmiliji imati svoj mezar, da imaju gdje doći.
Ovo je dan kada svi moramo učiti iz onog što se desilo, jer – kako su mnogi danas rekli – zaborav je druga smrt za one koji su već ubijeni.
I dok negatori pokušavaju izbrisati istinu, ona u Potočarima danas stoji čvrsto – u bijelim nišanima koji niču iz zemlje kao nijemi svjedoci genocida, u hiljadama ljudi koji dolaze iz cijelog svijeta da odaju počast, u suzama koje se trideset godina ne suše. Prizori koje gledamo u Potočarima snažniji su od svake laži – jer istina ovdje ima ime, prezime, mezar i porodicu koja nikada neće zaboraviti.
