Za nepovjerovati je da je Historijski muzej Bosne i Hercegovine u izložbu "Naša žena" uvrstio i Biljanu Plavšić, osobu koja je osuđena za ratni zločin.
Izložba radova "Naša žena" otvorena je povodom Međunarodnog dana žena u ateljeu Ismet Mujezinović u Tuzli.
Izložba je privukla brojne posjetioce najavom da dokumentira načine na koje su žene u poratnim periodima aktivno doprinosile rekonstrukciji zajednica.
Međutim, mnogi su izložbu napustili šokirani jer je, pored ličnosti koje su dale doprinos u obrazovanju, zdravstvu, kulturi, socijalnoj zaštiti i aktivizmu, i ime Biljane Plavšić.
Istaknuto je kako je Plavšić 1996. postala prva predsjednica RS-a, te da je iste godine Amila Glamočak predstavljala Bosnu i Hercegovinu na Eurosongu. Za nepovjerovati je da je Historijski muzej Bosne i Hercegovine u izložbu "Naša žena" uvrstio i Biljanu Plavšić, osobu koja je osuđena za ratni zločin. Osobu koja je kasnije povukla priznanje o krivici, a koje je iskazala samo da bi dobila što manju kaznu.
U drugom dijelu je navedeno kako je Plavšić 2002. priznala odgovornost za zločin protiv čovječnosti, ali bez pojašnjenja o razmjerama zločina i napomene da je priznanje povukla sedam godina kasnije.
Plavšić je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bila u rukovodstvu RS-a koje je planiralo i provodilo strategije koje su dovele do etničkog čišćenja.
Kako je njeno ime sada završilo na izložbi pored majki Srebrenice i drugih žena iz Bosne i Hercegovine, pitanje je za Historijski muzej Bosne i Hercegovine koji realizuje izložbu, navodi Preporod.
"Jedan od elemenata izložbe je veliki historijski timeline koji funkcioniše kao komparativni presjek događaja i figura u historiji, s fokusom na žene, njihove uloge, utjecaje i odluke koje su oblikovale određene periode. Naglašavamo da niti jedan prikaz u timelineu ne predstavlja slavljenje, glorifikaciju ili afirmaciju Biljane Plavšić. Timeline je neutralni historijski prikaz baziran na verificiranim izvorima i međunarodno priznatim sudskim odlukama. Drugi segment izložbe fokusiran je na pojedinačne narative žena, čiji su doprinosi i iskustva društveno i kulturno značajni. Ovaj segment je konceptualno i tematski odvojen od timelajna, te je isključivo orijentisan na prikaz pozitivnog doprinosa i fenomena od društvene važnosti", naveli su iz Historijskog muzeja.
Direktor Tuzlanskog centra za kulturu Edin Jahić, gdje se izložba trenutno održava, tvrdi da je Plavšić predstavljena isključivo kao ratni zločinac.
Međutim, njegovo pojašnjenje nije u skladu s najavom same izložbe, gdje je navedeno da je posvećena svakoj ženi koja je, bez obzira na vrijeme, sistem ili okolnosti, nalazila načine da djeluje i doprinosi izgradnji društva.
Reakciju na očigledni propust koji je izazvao pažnju javnosti uputio gradski vijećnih Omer Berbić (Naša Stranka):
"Ratni zločinci, odnosno zločinke moraju biti izbrisani iz historije, oni smiju visiti isključivo na zidovima ratnih tribunala, crne hronike i historijskih knjiga a ne na zidovima Ateljea. Kačiti Biljanu Plavšić u Ateljeu Ismeta Mujezinovića je pljuvanje u lice pravdi i žrtvama. Sramota", navodi Berbić.
Pored Berbića reakciju je uputio je gradski vijećnih, Senad Mehmedinović (NL Sloboda):
"Kao vijećnik u Gradskom vijeću Tuzla i predsjednik Kluba vijećnika Nezavisne liste Sloboda, najoštrije osuđujem činjenicu da se na izložbi "Naša žena" u Tuzli pojavljuje ime Biljane Plavšić, osobe pravosnažno osuđene za ratne zločine pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.
Nedopustivo je da se osoba osuđena za zločine protiv čovječnosti predstavlja u okviru afirmativne izložbe koja bi trebala predstavljati žene koje su doprinijele društvu. Takav čin duboko vrijeđa žrtve rata, njihove porodice i sve građane Tuzle koji su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu branili vrijednosti slobode, suživota i dostojanstva.
Tuzla je grad antifašizma, otpora i dostojanstva i nikada neće prihvatiti relativizaciju ratnih zločina niti pokušaje da se zločinci predstavljaju u pozitivnom društvenom kontekstu", navodi se.
I dok organizatori tvrde da je riječ o neutralnom historijskom prikazu, reakcije javnosti pokazuju da granica između dokumentiranja historije i povrede dostojanstva žrtava ne smije biti nejasna.
