Muškarci koji dolaze iz konzervativnih sredina, što je najčešći slučaj, oni se osjećaju posve uništeno i poniženo
Sirijska vlast, vojska i policija koriste seksualno nasilje kako bi dodatno ponizili i ušutkali zatvorenike (posebice muškarce), kažu psiholozi i nekoliko grupa koji se bave monitoriranjem tog pitanja.
Osam godina nakon ustanka u Siriji više od 100.000 zatvorenika je, ne zna se tačno zašto, u zatvoru. UN-ove radne skupine i grupe posvećene ljudskim pravima, kažu kako su mučenja i zlostavljanje sistematski i tisuće, ako ne i deseci tisuća, su vjerojatno mrtvi.
Ipak, dok su mnogi oblici nasilja i više nego odlično dokumentovani, muškarci koji dolaze iz sirijskih ćelija – nakon godina zanemarivanja i mraka – rijetko kada diskutiraju nivoe i načine seksualnog zlostavljanja s kojima su se susreli, a na raspolaganju im je vrlo malo psihološke pomoći.
“Lawyers and Doctors for Human Rights” (LDHR), sirijska grupa za ljudska prava, objavila je nedavno izvještaj, piše Washington Post, o tome kako se koristi silovanje, sterilizacija, kao i vezanje, paljenje i mutilacija genitalija, kako bi ih se smirilo ili natjeralo da nešto “priznaju”.
Zlostavljanje se događa posvuda, od trenutka hapšenja, preko vožnje do zatvora, i u zatvoru. Neki su muškarci rekli kako su im čuvari gurali crijevo za vodu u anus i pustili vodu dok im tijela nisu natekla.
Nema tačne statistike koliko se toga događa iza zidova, posebno jer su preživjeli rasuti po svijetu. Osim toga, žrtve teško progovaraju o takvim zlostavljanjima, posebno ako su iz konzervativnih zajednica gdje je razgovor o seksualnom nasilju tabu. No, LDHR je intervjuisao 138 muškaraca od kojih 40 posto prijavljuje neku vrstu seksualnog napada. Taj se broj popeo skoro na 90 posto kada je riječ o tome kako su prisiljeni da budu goli od strane čuvara. “Ono što smo otkrili je ekstenzivno, uporno i brutalno seksualno nasilje koje traje već jako dugo, a i njemu sudjeluje niz razina vlasti”, kaže skupina. Izjave su pratile i liječničke evaluacije. Tamo gdje je to moguće, stručnjaci su uporedili izjave s medicinskim dokazima. U intervjuima za Washington Post, deseci muškaraca, koji su prije bili u državnim zatvorima, posebno u Damasku, opisali su kako su bili prisiljeni skinuti se prije no što su brutalno premlaćeni, ili kako su goli morali spavati kraj drugih zatvorenika u ćelijama bez toaleta. Dio zlostavljanja uključivao je i mehaničke alate ili oštre predmete.
“Bilo je trenutaka kada se više nisam prepoznavao kao čovjek. Dok sam ležao tamo, nije da sam htio umrijeti. Htio sam da nisam nikada niti postojao”, rekao je muškarac koji je htio ostati anoniman. Nema indicija da je praksa prestala. Više od 2.000 Sirijaca je uhapšeno od novembra, i potrpani su po zatvorima. Neke se na silu uključuje u državnu vojsku, umjesto zatvora. Biljeg seksualnog nasilja može biti nešto što posve uništi čovjeka, a trauma može trajati godinama nakon puštanja. Više od tri četvrtine muškaraca iz intervjua opisuju depresivna stanja, stalno vraćanje misli na zlostavljanje te noćne more otkada su izašli iz zatvora. Psiholozi u Gaziantepu, gradu na jugu Turske gdje se nalazi jako puno osoba iz Sirije koji bježe od rata, zabilježili su porast u razini samoubistava koja se povezuju sa seksualnim nasiljem kojeg su iskusili u pritvoru ili zatvoru.
“Muškarci koji dolaze iz konzervativnih sredina, što je najčešći slučaj, oni se osjećaju posve uništeno i poniženo kao muškarci. Ti pacijenti vjeruju kako se apsolutno nikada neće oporaviti”, kaže Jalal Nofel, sirijski psihijatar koji je radio s nekadašnjim zatvorenicima u Gaziantepu. “Čovjek iz Doume tri dana nije razgovarao sa obitelji nakon što je pušten iz zatvora, a onda se ubio. Punu priču o tome što mu se događalo smo saznali od njegovih kolega iz ćelije”, ispričao je. Malo je šansi za pravu rehabilitaciju za nekadašnje zatvorenike, jer potrebe nadilaze kapacitete međunarodnih i lokalnih resursa. Osim toga, muškarci mnogo teže od žena traže pomoć. Od žrtava seksualnog nasilja iz 61 države koji su između 2004. i 2014. tražili pomoć, samo pet posto su bili muškarci. U intervjuima s LDHR-om, preživjeli kažu kako često biraju izolaciju, a ponekada imaju i rupe u sjećanju, radi traume. Jedan se muškarac opisao kao malenu ptičicu, drugi pak kaže kako živi u posvemašnjem i neprekinutom strahu. “Duša je umrla, doktore”, rekao je. (Express.hr)
