Nedjelja, 24. Oktobra 2021.
Tuzlanski.ba logo

Tuzlak, majstor, džentlmen, talenat, prijatelj: Trinaest godina bez Kindžeta…

Preuzmite sliku

Za najboljeg bh. sportistu svih vremena rezervirane su posebne riječi: majstor, džentlmen, princ, talenat, prijatelj…

Piše: Ibrahim Sofić

Gospodin, džentlmen, princ, legenda, vanserijski talenat, rijetka ljudska veličina… Ovo su samo neki od epiteta koje nekadašnji i sadašnji košarkaši i stručnjaci te oni koji sa tribina i od kuće prate igru pod obručima izgovore kada im se spomene ime Mirza Delibašić, odnosno Kindže, kako su ga svi zvali.

Danas je 13. godišnjica smrti najboljeg bh. sportiste svih vremena, no mnogima na Balkanu i Evropi u sjećanjima su još žive slike njegovih igri za sarajevsku Bosnu i reprezentaciju Jugoslavije. Kadetski, juniorski, seniorski prvak Evrope s reprezentacijom, šampion Starog kontinenta sa “Studentima”, zlatni i srebrni sa Olimpijskih igara, svjetski prvak s reprezentacijom Jugoslavije i Realom, više puta proglašavan sportašem države…

Ovo su samo neke od nagrada koje je osvojio, kao i epitet da je bio jedan od najboljih košarkaša velikog Reala iz Madrida. Počeo je kao teniser u rodnoj Tuzli, ali je promijenio sport. Jedan od onih koji je bio umiješan u njegov život kada je pala ova odluka bio je Mirko Novosel.

“Radilo se o izuzetnom dečku. S njim nikada nije bilo nikakvih problema, maksimalno je radio, trudio se od samih početaka“, govori za Al Jazeeru hrvatski stručnjak i nekadašnji selektor Jugoslavije.

  • mirza_delibasic_arhiva_0
  • “Tek se bila formirala kadetska reprezentacija Jugoslavije, mene su postavili za selektora i dobili smo informaciju o jednom velikom talentu u Tuzli. Mirza je tada bio još u dilemi da li će nastaviti s tenisom, ili će preći među košarkaše. Odlučio se ipak za košarku, ušao u reprezentaciju i ta kadetska selekcija je osvojila zlatnu medalju na Europskom prvenstvu 1971. godine. To je bilo prvo zlato za Jugoslaviju na prvenstvima.”

    Putovanja zbog trenera

    Tako je počela jedna sjajna karijera, kaže Novosel. Delibašić je godinu dana kasnije postao prvak Evrope kao član juniorske reprezentacije, dok je punu afirmaciju u seniorskoj reprezentaciji doživio 1975. godine, kada je Jugoslavija postala evropski prvak.

    No, godinu prije Delibašić je bio 13. igrač reprezentacije na pripremama za Svjetsko prvenstvo u Portoriku. Nije ušao u tim koji je poslije osvojio srebrnu medalju.

    “Vodio sam ga s reprezentacijom, povremeno je ulazio u tim. Imali smo program priprema u SAD-u, a sve to je Mirzi koristilo do pune afirmacije. Bio sam uvijek siguran u njegove mogućnosti”, ističe Novosel.

    No, tokom vremena kadetske reprezentacije Novosel je imao manji problem.

    “Kada je bio u kadetskoj reprezentaciji imali smo intenzivne pripreme, a igrači su individualno radili u Tuzli. Došao sam u Tuzlu i sve se dogovorio s njegovim trenerom šta i kako treba. Tjedan dana nakon što sam se vratio u Zagreb, u Slobodi su smijenili  trenera i doveli drugog. Šta ću, ponovno u automobil, pa u Tuzlu, na novi dogovor o Mirzinim pripremama.”

    ‘Sve je uradio šmekerski’

    Legenda jugoslovenske košarke Zoran – Moka Slavnić na spomen Delibašića kaže kako je velika sreća u životu imati nekoga kao Kindžeta.

    “Sreća je u životu imati nekoga takvog za druga, prijatelja, saigrača, cimera, sve je on to bio meni i baš je velika sreća u životu da ti neko takav takav dopadne”, ističe.

    Na spomen nekih anegdota iz vremena njihovih zajedničkih nastupa za reprezentaciju, Moka kaže:

    “Ma, nama je cela karijera bila vic, imali smo 300 šala dnevno, i to je cela poenta priče. Ko će sve to da popamti? Mirza je bio jako inteligentan i skroman, gospodin, kavaljer.”

    Dražen Dalipagić, Mirzin dalji rođak i bliski prijatelj, govori kako je Kindže bio uvijek isti i na parketu i van njega – majstor.

    “On je bio normalan dečko, koji je imao svoj cilj, koji je dostigao, a to je uradio na vrlo pošten način. U sportu ima stvari do kojih se može doći na nepošten način, a on je to sve radio šmekerski, na svoj način. Bio je dobroćudan, nije pravio gluposti na terenu”, rekao je.

    “Sve najbolje o njemu se može reći o igraču i kao čoveku. Nikada nije povikao na nekog svog igrača, iako je bio je u to vreme u svom timu Bosni bio neprikosnoven. U reprezentaciji smo svi bili veliki igrači, tu smo se dogovarali i razgovarali na normalnom nivou, tako je bilo i prema drugim igračima.”

    Zajedno su proveli jednu sezonu u madridskom Realu. Kindže je već bio među “Kraljevima” kada je stigao Dalipagić.

    “On je bio u timu u prvenstvu, ja sam samo igrao Kup šampiona, jer nisu mogla dva strana igrača da igraju u prvenstvu. On je bio pre mene godinu dana, dokazao se u Realu, on je bio jedan od najboljih igrača Reala.”

    Mirzina igra kao poezija

    Peter Vilfan, također bivši reprezentativac Jugoslavije, ne krije da je ponosan i sretan što je poznavao Delibašića, što su zajedno igrali, a upravo ga je Kindže dočekao kada je prvi put došao u reprezentaciju.

    “Nisam imao ni 18 godina kada sam dobio poziv za A reprezentaciju Jugoslavije i trebao sam se ujutro javiti u hotel ‘Palas’ u Beogradu. Nikada nisam bio s tom ekipom i stigao sam rano ujutro. Na recepciji hotela su mi rekli: ‘A, ti si onaj mali, idi slobodno u restoran, Mirza je već unutra.’ Ostali su još spavali, to je bilo oko 7:00 sati ujutro.”

    “Ušao sam u restoran i za velikim stolom sjedio je Mirza, uz kaficu, mislim da je to već bila druga ili treća, upaljenu cigaretu. Samo me je pogledao onim svojim pogledom i rekao: ‘E, mali, zdravo, sjedi.’ I tako smo sjedili 15 minuta, ništa nismo progovarali, a ja sam tada bio najsretniji na svijetu, jer sam u miru sjedio s Mirzom, nas dvojica sami”, kaže Vilfan.

    Dodaje kako je “to bila poezija” kada se govori o Mirzinoj igri te da je ta generacija reprezentacije Jugoslavije “bila nešto posebno”.

    “Mirza se nikada nije naljutio, nije izgubio živce. Nisam ga vidio da ga iznerviraju suci ili protivnici. Sve je s njim bilo mirno, lako, gospodski. Bio je gospodin igrač, na terenu je uvijek znao naći saigrača loptom, ako si sam i trenutak dobijao si loptu od Mirze”, dodaje Vilfan.

    Dvorana i spomenik

    Kada je Delibašić završavao igraču karijeru, njegovu sudbinu 13. igrača sa početka priče imao je Zoran Čutura.

    “Bog, veliki svemogući, sebi prerano i redovito uzima ‘krive’ ljude, a to se sasvim sigurno odnosi na Mirzu. Radilo se o velikom i jedinstvenom džentlmenu, gospodinu na košarkaškim terenima. To govorim ne svrstavajući ga u određeno vrijeme, već govorim u apsolutnim mjerilima”, govori Čutura

    “Ja sam nešto mlađi, dolazio sam na veliku scenu kada je Mirza odlazio. On je već bio u inozemstvu kad sam igrao na reprezentativnoj razini. Bio sam 13. igrač, koji dođe na pripreme, tamo bude mjesec dana i onda otpadne, a ovi veliki dečki igraju.”

    Od 8. decembra 2001. godine pa do do danas mnogi su govorili o Mirzi, velikanu bosanskohercegovačke, jugoslovenske i evropske košarke, tako da je poznato koliko je cijenjen, kako od rodne Tuzle i Sarajeva, preko Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije, do planete.

    Velika dvorana sarajevske Skenderije po njemu nosi ime, a podignut mu je i spomenik nedaleko od dvorane Fis, u centru Sarajeva, gdje je proveo veliki broj svojih dana.

    Bilo je prijedloga da se ispred Skenderiji podigne Kindžetu veliki spomenik, možda se to jednom i desi, no veći od njegove ljudskosti i talenta nikako ne može biti. Te njegove kvalitete su, kako smatraju i sagovornici, nemjerljive.

    (Izvor: Al Jazeera)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje