Učestali obračuni huligana u glavnom gradu otvorili su stara pitanja o zakonskom rješavanju ovog problema

Lanac huliganskog nasilja koji je obilježio englesku navijačku scenu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka kulminirao je 1985. godine u Lutonu poslije meča FA kupa između domaće ekipe i Milwalla. Obračun navijača ova dva kluba je bio kap koja je prelila čašu, a odgovor Čelične lady, tadašnje premijerke Velike Britanije, bio je uspostavljanje “ratnog kabineta” koji je trebao iznaći zakonska rješenja za gorući problem britanskog društva. Mjere koje je vlada Margaret Thatcher donijela urodile su plodom nakon pet godina – UEFA je povukla zabranu engleskim klubovima u evropskim takmičenjima. Obračune huligana na stadionima zamijenile su sporadične čarke na ulicama.

Baze za huligane

Sarajevo u posljednje vrijeme svjedoči međuhuliganskom nasilju koje se reprodukovalo kroz niz kvartovskih tuča i odmazdi. Namjerno kažem međuhuliganskom, jer upravo zbog devijantnog djelovanja manjih interesnih grupa, poznatih kao “navijačke firme”, društvo ponekad stigmatizira cijele navijačke grupe. Profesor Srđan Dušanić iz Banje Luke u svom istraživanju iz 2012. godine je ustanovio četiri tipa navijača: simpatizere, vatrene, nasilne i huligane. Huligane karakteriše visoka agresivnost i malo zanimanje za klub i navijanje.

Trakavica je počela kada su navijači iz suparničke grupe pretukli maloljetnika, koji je za povrede prvobitno okrivio migrante.

Obračun se nastavio prethodnog vikenda kada su dvije manje grupe najljućih Manijaka i Hordi zla međusobnim obračunom, za koji upućeni tvrde da je dogovoren, blokirale Olovo. Nije to bio sukob golim pesnicama kakve praktikuju “ozbiljne” navijačke firme, nego frtutma u kojoj su korišteni svi dostupni rekviziti – palice, kamenje, letve, šta je već kojem akteru bilo pri ruci. Makljaža je rezultirala razbijenim glavama i slupanim automobilima.

– To su sve momci od dvadesetak godina, nezaposleni, kaže naš sugovornik, negdašnji vatreni navijač koji je povremeno učestvovao u tučama.

– Oni imaju potrebu da se potvrde među drugim navijačima kako bi imali prevlast na tribini, a prevlast na tribini je povezana sa prodajom droge, smatra on. Iz očiglednih razloga nije želio otkriti svoj identitet.

Nama ne treba “ratni kabinet” za rješavanje ovog problema kao što je trebao Thatcherki, ali nam sigurno trebaju eksplicitniji zakoni i baze podataka koje će sadržavati imena ovjerenih fudbalskih huligana. A takvu bazu MUP Kantona Sarajevo nema, priznaje u razgovoru za Oslobođenje portparolka MUP-a Suvada Kuldija. Nevjerovatno zvuči podatak da MUP KS-a ove godine nije zaprimio nijednu prijavu o međunavijačkom nasilju, dok su prošle godine zabilježena dva međunavijačka obračuna, od kojih su u jednom učestvovala 22 lica.

Zašto je tomu tako kada i staro i mlado zna da je huliganskih tuča više nego to pokazuju policijski izvještaji? Stvar je u tome što ulični obračuni koji se dešavaju daleko od tribine u izvještajima budu zabilježeni kao “narušavanje javnog reda i mira” ili neki drugi prekršaj, a ne kao međunavijački obračun. Pored toga, navijači izbjegavaju svaki kontakt s policijom, pa makar bili i žrtve napada. Naprednije zemlje posjeduju takve baze podataka za zabranu ulaska na stadion pojedincima, dok su kazne za huliganstvo drakonske.

– Na sportskim terenima se može reflektovati i detektovati jedna društvena kriza koja traje veoma dugo, kaže sociolog prof. dr. Srđan Vukadinović. On smatra da povećana komercijalizacija i birokratizacija sporta dovode do bujanja nasilja, dok siromaštvo tjera mlade ljude da se ostvaruju na ovakav način.

Neke nove furke

– Kao građaninu Sarajeva jako teško mi je bilo kada sam vidio ovo što se desilo u Olovu i poslije još neke scene kad se navijači tuku po gradu. Ja bih volio da imaju neku drugu furku ti momci, kaže bivša perjanica Željezničara Hadis Zubanović.

U razgovoru sa Kenanom Zimerijem iz Udruženja građana Robijaši 1988 iz Zenice, osjeti se solidarnost sa navijačima drugih klubova. On smatra da problem s huliganima imaju i mnogo razvijenije zemlje. Većim problemom smatra pokušaje političkih grupa da pod kontrolu stave navijačke grupe, što je, tvrdi on, učinjeno u Srbiji.

Zvaničnici FK Sarajevo i FK Željezničar nisu željeli razgovarati o ovom problemu. Stati pojedinim grupama na žulj nije poželjno. Mnogi sportski radnici su također zazirali da o ovome govore javno. Guranje problema pod tepih bi moglo obistiniti izjavu jednog navijača koji je želio ostati anoniman: “Ovo se neće riješiti dok mrtva glava ne padne, tako je to kod nas”. (TV1)