Uz svakog kapitena stoji neko ko nikada ne skida onaj najvažniji dres privatnog života, dres podrške.
Stadion je sinoć ustao za Edina Džeku. Ovacije, šalovi, plišanci, suze na tribinama. Posljednji put u dresu Zmajeva, u utakmici Lige nacija protiv Švedske, kapiten je zatvorio poglavlje dugo gotovo dvije decenije.
Statistika će ga pamtiti kao igrača s najviše nastupa i najboljeg strijelca u historiji reprezentacije. Narod će ga pamtiti po mnogo više od toga. Najprije po Brazilu 2014. a potom i po ljetu kada je Bosna i Hercegovina prvi put prošla u nokaut-fazu Svjetskog prvenstva, ali i po svemu što se ne upisuje u zapisnik.
Po nesebičnoj ljubavi prema Bosni i Hercegovini, koju nijedan ugovor, nijedna liga nisu mogli umanjiti. Po tome što se dresu Zmajeva uvijek vraćao, i kad je bilo lako i kad je bilo teško. Po humanitarnom radu, po ljudskosti, skromnosti i kolegijalnosti, po kapitenskoj traci koju je nosio i u svlačionici i van nje, i po primjeru koji je generacijama mladih igrača pokazao da se do vrha može doći iz Bosne, a ostati svoj.
Ali svaka velika karijera ima i drugu stranu, onu bez kamera i bez rezultata na semaforu. U Džekinoj priči ta strana ima ime i prezime.
Amra Džeko...
Kada je 2011. njen život postao zajednički s Edinovim, napravila je izbor koji javnost rijetko primijeti, a koji traje godinama: da porodica bude sidro u životu našem kapitenu.
Edin i Amra u braku su od 2016. i zajedno imaju četvero djece: Unu, Danija, Daliu i Hanu. Uz njih je odrastala i Amrina najstarija kćerka Sofija. Svako od djece dijelilo je oca s cijelom državom: s pripremama, putovanjima, utakmicama u kasnim satima. Taj dio cijene nikad nije bio upisan u ugovore, ali je plaćan redovno.
Više od "supruge poznatog fudbalera"
Bilo bi nepravedno Amru svesti na ulogu žene uz slavnog muža. Njena priča govori nešto drugo: da žena ne mora birati između sebe i porodice.
Bila je podrška čovjeku koji je nosio očekivanja cijele države. Majka petero djece. Poslovna žena. Žena koja godinama javno promoviše sport, zdravu ishranu i zdrav način života, svjesna da njen primjer prate hiljade mladih djevojaka. I velika humanitarka.
Sve to istovremeno. Bez buke, bez traženja aplauza.
Kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji snažna žena. Amra nije bila iza Edina. Bila je rame uz rame s njim – kroz pobjede i poraze, na velikim stadionima, ali i na onim terenima na kojima se igrala utakmica koju niko nije prenosio.
Zato danas, nakon prospavane noći i ispraćaja našeg kapitena, dugujemo zahvalnost i njoj.
Hvala ti, Amra, što si bila uz njega kada su ga dizali na pijedestal i kada su ga kritikovali. Hvala ti za svaku selidbu, upise u nove škole, svaku noć čekanja, svaki put kada si sama nosila porodicu dok je on nosio Bosnu i Hercegovinu. Hvala ti za mir koji mu je trebao da bi na terenu dao sve. Njegovi golovi i rekordi imaju i tvoj potpis.
I hvala ti za ono što je možda najvrijednije od svega: što ste zajedno, daleko od domovine, odgojili djecu koja Bosnu i Hercegovinu nose u srcu jednako kao i njihov otac. Ljubav prema domovini ne uči se iz udžbenika, ona se prenosi iz doma. A vaš dom, ma gdje bio, uvijek je bio malo parče Bosne.
Oproštajni aplauz pripada kapitenu. Dio njega pripada i tebi, i svim ženama koje svakog dana igraju svoju utakmicu bez publike.
Hvala, kapitenu. Hvala, Amra.
