Na mail nam je stiglo mnogo navijačkih priča, a mi ćemo ih periodično objavljivati da starije podsjetimo na prošla vremena, a mlađima pokažemo kako je bilo voljeti Slobodu. Jedna od njih se izdvaja, a njen autor, onako iz duše je naš sugrađanin Edin.

Stajanje, famozno stajanje. Suljo i Kareli, Hibrid, Đuro, Ćiro… Ja dijete, divim im se. Mislim da tad nismo imali ni šalove ni dresove sa imenom kluba, furali se najviše dresovi AC Milana, zna se i zašto: ROSSONERI iz Tuzle.

Nekompletna liga, bez srpskih i hrvatskih klubova, ali je zato bilo svega drugog. Pokušaj od kluba zvani Zmaj od Bosne (respect za rahmetli Pashu), pa je bio tu i Đerzelez, vjerovali ili ne bila je i Drina Zvornik, sa kojom smo dijelili stadion i čiji su navijači bili poznati po svom skandiranju: \”POGLEDOJTE SEMAFOR\”, ako bi u tom momentu vodili (iako na Tušnju nikad nije bilo semafora, izuzev nekih pokušaja).

A tek ti derbiji protiv Gradine, pa se prisjetim i njihovih TIFO hitova: \”Danas je nedjelja, danas igra Gradina, ko ne voli Gradinu, neka pusi kar*nu\”, pa ono pleme iz Lukavca koje je sebe nazivalo Hu-Ha navijačima, pa famozna ekskurzija do Lukavca, naravno pješke. Veliki dio mene se raduje što ćemo ponovo pokrenuti akciju TIFO-pješačenje do zdravlja Tuzla-Lukavac, možda magistralom a ne preko Bistarca. Bilo je tu i gostovanja u Ziga Zage Banoviće, ma bilo je svega.

Još pamtim i onih čuvenih 5:5 u gradskom derbiju protiv Zmaja, kad se Sići (o.p. Enes Mešanović) štimalo da bude najbolji strijelac lige, pa onda Visočku Bosnu, kad smo njihovim „Demonima\” ukrali onaj ljubičasto-žuti transparent, ujedno i jedini koji su godinama imali i nosili po utakmicama.

Kada je došao red na sjedenje (jer je genijalcima palo na pamet da nam sruše stajanje, iako rekonstrukcije nije bilo na vidiku kao ni titula na Tušnju) za nas mlađe bilo je ono: \”čiko mogul uć\’ s vama?\”, toga se naravno sjećamo svi.

Bilo je tu i Evrope neke: Lierse, Akureyri… Nista naročito ali dobar povod za još bolju zajebanciju. Bilo je i raznih finala kupa, ukratko: Izgubili smo ih sve!

Na Tušnju se pilo, sunčalo, mrzlo, kislo, drogiralo, navijalo a Boga mi i iftarilo. Neki kažu da je bilo i sexa, sad ne znam, vidio nisam. Ali sam zato vidio i svjedočio Hukinoj neporaženoj generaciji, devet utakmica bez poraza i bez primljenog gola. U to vrijeme se desilo sranje između Veleža i Zrinjskog i ništa od tadašnjeg Play-off doigravanja, e tog mi je žao najviše, jer jedna generacija , šampionska generacija, počela je polako da nestaje. A Mejdan!? Mejdan neću ni da spominjem ovaj put. Mejdan je jedna druga priča, čak i bolja od ove, a uspomene na sve te utakmice uvijek će biti dio mene.

Eh da, sad smo ispali, pa šta? Ništa bolan strašno, Slobode će uvijek biti i sve će to biti opet isto ili čak i bolje, jer: Mama Sloboda nikad ne umire!

(Svoju priču pošaljite na grad.koji.volim@gmail.com)

Tuzlanski.ba