Adrien Bertelson, František Kloz i Achille Hammerel imena su koja vam vjerovatno ne znače ništa. Svi oni imaju dvije zajedničke stvari. Prva je da su po njima nazvani fudbalski stadioni – u Belgiji, Češkoj i Luksemburgu – a druga da je sve te stadione pohodio Edvin Kopić, jedini (za sada) poznati groundhopper iz Bosne i Hercegovine.
Autor: Haris Junicic
Šta je ustvari groundhopping? Ovaj fenomen rođen je u Engleskoj sada već davne 1970. godine. Četiri godine kasnije izvjesni Geoff Rose u malom je sportskom magazinu “Football League Review” iznio ideju po kojoj bi se za sve pripadnike ovog pokreta trebala napraviti posebna kravata; nju bi zaslužili svi oni koji su posjetili sva 92 stadiona u ligaškom sistemu u Engleskoj. Još četiri godine je trebalo da ova ideja postane stvarnost a članstvo u onome što danas poznajemo kao “Klub 92” moralo se potvrditi čvrstim i jasno definisanim dokazima.
Edvin Kopić je ljubav prema groundhoppingu razvio kao tinejdžer, kada je sa četrnaest godina obilazio stadione u njemačkoj regiji Sjeverna Rajna-Vestfalija.
“Za početak to su bili stadioni “velikana” kao Borussie Dortmund, Schalkea, Kölna, Fortuna Düsseldorf. Potom sam počeo posjećivati i stadione klubova s velikom tradicijom, koji su tada igrali u nižem rangu takmičenja, poput Rot-Weiss Essena”, objašnjava Kopić. “Kao mladića me je naravno prvo interesovala i fascinirala atmosfera, a manje igra. U to vrijeme najčešće sam bio na Westfalenstadionu i BayAreni, a onda sam odlučio istražiti i ostale stadione u regiji”.
“Kao prva avantura u smislu groundhoppinga rekao bih da je bila ideja da posjetim Alemanniu Aachen, jedan historijski veoma važan klub. U to vrijeme su dugo bili daleko od Bundeslige i tek su 1999. postali drugoligaš.
Kopić je sa četrnaest godina prvi put pobjegao od kuće na put dalek 90 kilometara kako bi odgledao utakmicu.
“Put sam prešao bez para, skrivao sam se u vozu od kontrola. Navečer sam se na vrijeme vratio kući kao da ništa nije bilo. Ali tu se desilo dosta stvari koje su me fascinirale i privukle, a da tad nisam ni znao to. Bio sam oduševljen atmosferom na TivoliJu, a i dan-danas je to jedan od mojih najdražih stadiona koje sam vidio iako više nije tu jer je srušen i zamjenjen novom modernom arenom u blizini”.
Nakon te avanture, Kopić je počeo posjećivati stadione u nižim ligama, da bi prije sedam godina prvi put čuo za groundhopping. Bila je to TV reportaža o groundhopperima koji putuju u Češku Republiku kako bi gledali utakmicu, u čemu se odmah pronašao. Edvin se u potpunosti posvetio svom hobiju, pa je umjesto subotnjih izlazaka putovao Evropom i gledao fudbal.
“U martu 2008. godine dogovorio sam prvu utakmicu u inostranstvu. Cilj je bio derbi u sjevernoj Francuskoj između RC Lensa i OSC Lille-Metropolea”, priča on i dodaje kako je nekoliko dana kasnije napravio turneju po Češkoj Republici i odgledao četiri utakmice. Na početku svoje neobične “karijere” Edvin je posjećivao oko 50 utakmica godišnje, dok je taj broj danas narastao i do 200 utakmica godišnje širom Evrope. Istakao je da većina groundhoppera ima svoj klub koji prati, dok on za sada nema. “Ja kluba nemam, a to mi omogućuje da posjetim veći broj novih i do tada neviđenih stadiona i sportskih terena”.
Otkako se počeo baviti ovim hobijem posjetio je Tursku, Rusiju, Grčku, Bugarsku, Rumuniju, Litavniju, Latviju, Poljsku, Češku Republiku, Slovačku, Mađarsku, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo, Albaniju, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Sloveniju, Austriju, Švicarsku, Lihtenštajn, Italiju, San Marino, Francusku, Španiju, Portugal, Belgiju, Luksemburg, Holandiju, Dansku, Švedsku, Norvešku i Jamajku. Uspio je posjetiti preko 1500 stadiona, a nema sumnje da će taj broj nastaviti da raste.
“Rado bih u sljedećim godinama vidio i ostatak zemalja Evrope, a i Afrike, Azije i pogotovo Južne Amerike, što je cilj. Koliko od toga će biti moguće, moram vidjeti šta će život, pare, žena i dijete dozvoliti. Moji su navikli na to da sam malo drugačiji što se tiče toga i poštuju moj hobi. Imam nevjerojatnu sreću da sam našao ženu koja me voli sa mojim greškama, koja prihvata i toleriše šta radim”.
Do sada na svojim putovanjima nije se susretao sa problemima od strane domaćih navijača. “Ne ide se na navijačku tribinu, ako se ima druga mogućnost”, objašnjava Kopić nepisano pravilo. Istakao je kako turisti u obilježjima svojih voljenih klubova mogu upasti u probleme ako se miješaju sa određenim grupacijama navijača. “Turisti tu stvarno mogu upasti u velike probleme i to sam gledao, pogotovo u istočnoj Njemačkoj. Ljudi se moraju skidati i napuštati stadion, inače nisu sigurni. To je glupost, to se danas ne smije raditi, poštuj druge kao što hoćeš da oni tebe poštuju”.
“Ne volim moderni fudbal, ne volim moderne stadione, a srce mi puca kada vidim kakav su stadion u Aachenu srušili i šta su sada napravili”, kaže Edvin. “Stari i tradicionalni stadioni, što gore stanje to bolje”. Otkriva i kako njegove kolege hopperi vole Balkan, istočnu Evropu, Grčku i Italiju, dok prema njegovim riječima u Engleskoj atmosfera i navijačka prava polako umiru komercijalizacijom fudbala. “Na tom putu je nažalost i Njemačka iako se navijači još bore, dok su u Italiji i Poljskoj bez prava i skoro mrtvi”. U masi stadiona koje je posjetio izdvaja “Stade des Trois Tilleuls” u Briselu. “Najdraži mi je on sa svojih koliko pamtim 45 stepenica iz dva gola, jedne strane i sa svojom lijepom tribinom”.
Pravila groundhoppinga su jednostavna i većina ih se striktno pridržava. “Svako broji za sebe zemlje, klubove i stadione. Ono što je jedino važno je da se posjeti stadion dok se utakmica igra. Da li se gleda prvi tim, juniori ili žene svako za sebe odlučuje. Ako je moguće naravno da je najbolje da se odgleda čitava utakmica, a minimum je jedno poluvrijeme”.
U posljednjih pet godina u Njemačkoj je ovaj pokret doživio veliku ekspanziju. Kopić kaže kako poznaje skoro 100 kolega hoppera sa kojima je u redovnom kontaktu i s kojima planira putovanja. Među njima su i oni koji su posjetili preko 6.-000 stadiona u 190 zemalja svijeta.
Autor: Haris Junicic
