Utakmice između Barcelone i Real Madrida, popularno znana kao “El Clasico”, smatra se najvećim nogometnim klubskim derbijem na svijetu koji gleda stotine miliona gledalaca. Rivalitet ova dva kluba prelazi granice fudbala, pa se dvoboji između “kraljevskog kluba” i “ponosa Katalonije”, također, smatraju jednim od najvećih suparništva u sportu.
Barca i Real spadaju među najbogatije sportske institucije, a Forbes ih od 2014. rangira za dva najvrednija fudbalska brenda. Kada se uzme u obzir silni novac, te političke i kulturološke razlike između ovih velikana jasno je odakle tolika netrpeljivost i rivalitet.
O veličini animozitet koji vlada na relaciji Barcelona-Real najbolje govore transferi fudbalera koji odluče zamijeniti jednu boju sa drugom. Poznati je slučaj Luisa Figa koji je od legende Barce postao najnepoželjniji čovjek u Kataloniji. Većina čitalac se vjerovatno i sada jasno sjeća prvog Clasica, igranog na Nou Campu, kada je Figo nastupao u dresu Reala. Domaći navijači su toliko bili ljuti i ogorčeni da su Portugalca gađali svinjskom glavom.
Ukupno 39 fudbalera nosilo je dres ova dva kluba. Mnogi od njih nisu direktno prešli npr. iz Barcelone u Real, nego su igrali prvo za Barcu, otišli u neki drugi klub pa onda obukli dres Reala ili obratno.
Kada pitate navijače Barce ili Reala koji je klub bolji svaki će naći razlog zašto je njegov klub najveći. Međutim, ako se uzmu prelasci igrača iz jednog kluba u drugi situacija je jasna. U historiji dugoj više od sto godina mnogi fudbaleri su prešli iz katalonskog giganta u klub iz prijestolnice Španije, a samo je jedan napustio Real kako bi obukao “crveno-plavi” dres. Ovo je priča o njemu.
Rođen je 8. maja 1970. godine u Gijonu, u Španiji. Profesionalnu karijeru fudbaler započeo je 1988. godine u Sportingu iz Gijona. Igrao je na poziciji desnog krila ili ofanzivnog veznjaka ali je zbog svoje svestranosti zapeo za oko Realu. Za “Kraljeve” je zaigrao 1991. godinu i u sljedećih 5 sezona skupio je 157 mečeva i postigao 15 golova.
U sezoni 1996/97 napravio je ono što se i dan danas smatra jedinstvenim slučajem u historiji Primere – odlučio je napustiti Real i prijeći u Barceloni. Na Nou Campu se zadržao 8 sezona, postigao je 73 gola i doživio vrhunac karijere. U Barceloni se i penzionisao. Tokom tih osam sezona dva puta je bio prvak Španije, a po jednom je osvajao španski Kup i Superkup, te UEFA-in Kup kupova i Superkup.
Nakon karijere igrača okuša se u trenerskim vodama. Prvo je vodio B sastav Barcelone, da bi zatim prešao u Romu, a nakon neuspješen sezone u Italiji vratio se u Španiju gdje je sjeo na klupu Celte. U Celti je pokazao da ima “smisla” za trenerski poziv pa je uskoro dobio priliku života – voditi tim za koji navija.
Devetnaestog maja 2014. Barcelona je saopštila da je legenda ovog kluba postala novi trener. Do sada ste vjerovatno shvatili da se radi o Luisu Enriqueu. Vodstvo kluba je ubrzo uvidjelo da je Enrique pun pogodak pa je već u svojoj debitantskoj sezoni osvojio 5 trofeja što nije do tada zabilježeno u španskom fudbalu. U prvih 100 mečeva na kormili Barce oborio je rekord Pepa Guardiole po broju pobjeda. Enrique i dalje uspješno vodi Barcu, koja je u utrci za sve trofeje pa navodi o njegovom otkazu izgledaju kao priča za djecu.
Kako god, Asturac po rođenju, Katalonac po odabiru srca, već je ostvario što je sanjao. Igrao je i vodi klub svojih snova, a usput je osvajao i trofeje. I ostao je jedinstven u historiji Primere i ova dva velika kluba. Sve dok se ne ponovi neki novi Luis Enrique.
