Ponedjeljak, 3. Oktobra 2022.
Tuzlanski.ba logo

Ibričić: “Nije nemoguće da Edina Džeku vidimo u dresu Hajduka…”

Preuzmite sliku

“Orilo gorilo Ibro mi te volimo” bila je jedna od omiljenih hajdučkih krilatica u vrijeme dok je bijeli dres s brojem 10 nosio Senijad Ibričić. Dobitnik nagrade Hajdučko srce je tokom tri i pol godine na Poljudu bio predvodnik generacije koja je osvojila kup.

Prije milionskog transfera u Rusiju, osvojio je navijače izvrsnim igrama i smatran je jednim od najboljih igrača kluba u ovom stoljeću. Povodom kraja njegove igračke karijere koju je ovog vikenda okončao u slovenskim Domžalama, portal Index.hr razgovarao je o njegovom ratom obilježenom djetinjstvu, teškim počecima, fudbalskom usponu, Hajduku, Torcidi, HNL-u, Zdravku Mamiću, usponima i padovima s bosanskohercegovačkom reprezentacijom i još mnogo toga.

Plaši li vas igračka penzija?

Ne. Planiram je već duže vremena. Trebao sam prestati prošle godine, ali sam ipak nastavio. Dugo vremena se spremam na to tako da mi nije neki problem. Kad pogledam unazad, skoro 20 godina profesionalne karijere je prošlo baš brzo. Puno toga je iza mene i hvala Bogu donijelo mi je dobroga. Tako da sam sretan i ponosan. Nije mi žao što završava.

Kako ide školovanje za trenera?

Završio sam za A licencu, ostalo mi je još malo do Pro. Imamo predavanja, praksu, vodimo treninge, igrali smo i neke utakmice. Tu sam vidio koliko je skroz drugi posao biti trener nego igrač. Drugačije sve vidiš. Nije lako i nije slučajno da većina igrača koja direktno dođe s terena na klupu brzo izgori.

U Domžalama vas čeka posao u struci, koji?

Da, dogovorili smo se da ostajem tu. Bit ću sportski direktor.

  • U budućnosti se vidite uz teren ili na čelnim mjestima sportske politike?

    Teško je sada to reći. Prije šest-sedam godina sam se zamišljao kao trener. Kako vrijeme odmiče i kako je prošlo 20 godina igranja, posao sportskog direktora mi više odgovara. Ali steći ću Pro licencu, pa ćemo vidjeti što će biti. Da se vidim u nogometu, to je sigurno. Treniranje i igranje mi je cijeli život.

  • Rođeni ste u Kotor Varošu, a odrasli u Sanskom Mostu, kako je izgledalo vaše odrastanje i kako je živjela vaša porodica?

    Odrastao sam u ratno vrijeme tako da nije bilo lako nikome pa ni nama. Od 1993. do 1996. bili smo u izbjeglištvu u Vrbovcu, mjestu kraj Zagreba. Tu sam počeo igrati nogomet. Poslije rata smo se vratili u Sanski Most gdje sam nastavio. Stariji brat je isto trenirao pa sam po cijeli dan igrao fudbal s njim.

    Svi znamo da je poslije rata život u Bosni bio borba. Teško se živjelo i snalazili smo se. Otac je čitav život radio u Sloveniji na građevini, 40 godina, zaradio je penziju ovdje, a čini se da ću i ja. Djetinjstvo je bilo teško, ali pamtim uglavnom lijepe stvari. Odrastanje uz loptu i familiju. Imao sam petoricu starije braće, živjeli smo uz pokojnu mamu i braću od snahe.

    Za koga ste navijali kao dijete?

    Željo mi je bio najdraži. Kasnije sam zbog Tottija zavolio Romu, on mi je bio idol. Brat i ja smo često gledali derbije Željo – Sarajevo. Poslije rata je bila odlična atmosfera i puni stadioni, pa smo zamišljali da igramo tamo.

    Kako ste dobili nadimak Trupko?

    Haha, kad sam bio manji bio sam nešto krupnije dijete. Trupko je nastalo iz toga.

    Sa seniorskim nogometom ste počeli u Podgrmeču.

    Sanski Most nije veliko mjesto, ali ima tri-četiri kluba. Svako selo je imalo svoj nakon rata. Podgrmeč je bio glavni. Bio je poznat, igrali su nekad drugu republičku jugoslavensku ligu. Kod njih su svi malo bolji momci počinjali. Sa 16 godina sam debitirao za seniore, moji profesionalni počeci. To je bilo u rangu ispod Premijer lige.

    Kako je bilo igrati drugu bosansku ligu? Često se govori o lošim terenima i gruboj igri.

    U Bosni ni danas nije ništa urađeno po pitanju terena, a možete misliti šta je bilo prije 15-20 godina. Niže lige je bilo jako teško igrati. Ali s druge strane siguran sam da mi je to puno pomoglo da očvrsnem što sam kao dijete igrao takav nogomet. Isto kao što je Modriću pomogla Premijer liga.

    Vrlo mladi ste išli na probu u Monaco.

    To je bila u sezoni 2003/04. Igrao sam odlično, već na polusezoni sam postigao 15-16 golova. Ne znam ni ja kako su me iz Monaca primijetili u Podgrmeču. Bio sam tamo na probi tri mjeseca, ali nisam ostao.

    Monaco je te sezone postao viceprvak Europe. Kako je bilo trenirati u takvom klubu? Koga pamtite od prvotimaca?

    Tada je tu bio Dado Pršo, puno mi je pomogao. Najveći igrač je bio Fernando Morientes. Trener je bio Didier Deschamps. Za mene je bilo nestvarno iskustvo direktno iz Bosne otići tamo. Izgledalo mi je kao da sanjam. Nisam žalio što nisam ostao u Monacu, jedva sam čekao da se vratim kući, a tek onda sam krenuo razmišljati o karijeri.

    Nakon Monaca išli ste u probu na Hajduk. Zašto se tada ništa nije realiziralo? Jesu li dali  nedovoljno dobru ponudu?

    Nije bilo ponude. Ja sam u Split došao iz Sanskog Mosta, isto kao i u Zagreb, prvo što su mi ponudili prihvatio sam. Nisam bio puno razočaran što tada nisam potpisao za Hajduk. Došao sam iz Druge bosanske lige u klub koji je bio prvak.

    Jesam zabio golove u nekim pripremnim utakmicama, ali vjerovatno su se dvoumili uzeti nekoga tako mladog iz niželigaša. Bio sam skoro mjesec dana u Splitu, poslije sam otišao u Zagreb i Robert Prosinečki koji je tad bio sportski direktor me nakon tri treninga odlučio zadržati.

  • Godine 2008. došli ste u Hajduk. Kako je do toga došlo? Je li bilo još ponuda?

    Bilo je. Te četiri sezone u Zagrebu sam igrao dobro i bio sam mlad. Hajduk se preoblikovao u dioničko društvo. Išlo se raditi nanovo. Došao je Vučević kao ambiciozan i mlad trener koji me želio. Bilo je sastanaka s ljudima iz Dinama, nekim klubovima iz Italije i Njemačke, bio sam i na probi u Dinamo Kijevu.

    Ali dan-danas se sjećam kad je došla ponuda Hajduka. Bio sam sa Zagrebom na pripremama na Kupresu, zvao me Fredi Fiorentini i tu je za mene priča završila. Predsjednik Medić je nešto zatezao pa sam rekao da neću dolaziti na treninge.

    Bio sam četiri godine u Zagrebu i osjećao sam da sam došao do maksimuma, vidio sam da Hajduk ide na nešto novo i htio sam otići. Trebao mi je iskorak na razinu iznad. Na kraju se sve zna, kad sam došao u Hajduk ispalo je super i za mene i za njih.

  • Prva sezona u Hajduku prošla je bez trofeja, ali pamti se derbi papelitosa u kojem ste Kalinić i vi dali golove za pobjedu i skok na prvo mjesto.

    To je najluđa atmosfera koju sam doživio u karijeri. Poseban šok nakon Bosne i Zagreba gdje nije bilo toliko navijača. Prva sezona je bila solidna, zabijao sam u prvih par utakmica pa mi je bilo lakše. Cijelu zimsku pauzu smo se spremali za tu utakmicu, navijači su se potrudili oko organizacije i koreografije. Nije moglo ispasti bolje nego zabiti onakav gol i pobijediti.

    Kakvi su turski navijači u usporedbi s Torcidom?

    Turci su poznati fudbalski fanatici. Ti navijači Bešiktaša, Fenera i Galatasaraya. Bio je užitak igrati pred njima. Ali ništa mi se ne može mjeriti s time da kao igrač Hajduka izađeš na pun Poljud. Ne možeš biti imun na to. Teško je doživjeti nešto kao što su Hajduk i Dalmacija. Tu vidiš što su pravi navijači i što klub znači ljudima.

    Krajem sezone na klupu je došao Špaco. Kakav je on bio trener?

    Dosta sličan tip Ćiri, gotovo identičan. Stalno se zezao i šalio, znao je s igračima. Uživao sam. Kod njega sam igrao svoj najbolji fudbalski. Izborili smo skupine Evropa lige. Pokojni Špaco mi je puno pomogao. Kod njega je bilo toliko viceva da bi čovjek rekao da je Bosanac. Nalazio je i izmišljao priče. Još se potrefilo da imamo dobru ekipu i rezultat. Svi smo uživali.

    Okrenimo se malo bosanskoj reprezentaciji. Jesu li vam baraži s Portugalcima najbolniji trenuci karijere?

    Sigurno, pogotovo prvi baraž za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi kad smo imali vrhunsku ekipu. U Portugalu smo odigrali odlično i izgubili 1:0. Nismo imali sreće, puno igrača je i dobilo kartone pa nisu mogli igrati u Zenici u uzvratu. Bilo je teško.

    Znamo u kakvom nam je stanju bila država, a i danas je. Svako od nas je htio doživjeti Svjetsko prvenstvo, ali smo razmišljali i kako bismo tako mogli pomoći našoj zemlji da stvari napokon krenu nabolje, da se ljudi nečem vesele. Toga nam je najviše bilo žao. Ali nastavili smo i uspjeli smo izboriti Brazil. Mislim da je to nešto što će ljudi pamtiti čitav život.

    Kako je bilo igrati protiv Cristiana Ronalda? Jeste li vi i suigrači bili impresionirani?

    Kad si profesionalni igrač i dođeš na teren, više ne gledaš ko je ko. Igraš za sebe i probaš napraviti najbolje što možeš. Nismo bili fascinirani s njim, u Brazilu smo igrali i protiv Messija. Svi znamo da su to najbolji igrači današnjice, ali to je jedno kad gledaš sa strane, kad dođeš na teren brzo zaboraviš, svi su ti protivnici isti.

  • Pred odlazak BiH reprezentacije u Brazil govorilo se o klanovima među igračima jer je selektor Safet Sušić pozvao svog nećaka Tina-Svena. Je li to bio problem i jeste li Svjetsko prvenstvo dočekali u idealnoj atmosferi?

    Da se ne lažemo, sigurno nije bila idealna atmosfera. Zašto, to je također poznato. Izborili smo Svjetsko prvenstvo i odigrali odlične kvalifikacije. Nakon toga dođu ljudi iz tadašnjeg stručnog štaba i izjave kako mi nemamo ekipu za Svjetsko. Nema logike.

    Ko je onda izborio taj odlazak nego mi? To je sve počelo svi znamo s kojim razlogom. Onda nam je došlo šest-sedam novih igrača za Brazil. Normalno, niko nije lud i ljudi su počeli zbrajati dva i dva. Momci koji su igrali više od pola utakmica u kvalifikacijama odjednom su bili višak, to vam sve govori.

    S druge strane, došli su momci koji nisu odigrali nijednu utakmicu pa su išli u Brazil. Normalno da ti to kvari atmosferu. Ja sam siguran da bi ona ekipa koja je izborila Svjetsko prvenstvo i koja je igrala odlične kvalifikacije prošla grupu.

    Jer lošije protivnike i lakšu grupu nismo mogli dobiti. Nigerija nikad nije bila gora, Iran smo i pobijedili. Ko želi shvatiti i zbrojiti dva i dva i pogledati što se dešavalo, zaključit će zašto nismo ni zaslužili proći dalje.

  • Zamjerate li Sušiću što u Brazilu niste igrali ni minute?

    Nemam mu što zamjeriti. On je s time pokazao ko je i što je i ne želim o njemu pričati. Ajde da ja nisam igrao, a da je on nešto pokazao kao trener, ali nije, a to se vidjelo i poslije. Što se tiče samog sjedenja na klupi u Brazilu, vjerujte da mi to nije problem, to kažem ljudima i danas ”Jeste vi normalni? Da mi sutra neko kaže: Ibro ideš na Svjetsko prvenstvo i nećeš igrati ni minute, ja bih odmah potpisao i otišao.”

    Bilo je to prvi put u historiji za BiH. Kako nam je išlo s reprezentacijom i kakvo je stanje u državi bilo, mislili smo da nikada nećemo biti blizu odlaska na neko takmičenje. Samo biti na Svjetskom prvenstvu je za mene vrhunska stvar. Druge stvari su nebitne, pamtim da sam upisan u historiji reprezentacije. Doživio sam Svjetsko prvenstvo sa svojom državom, kud ćeš ljepše.

    Ovo drugo me ne zanima, vjerujete, sutra da je takva situacija opet bih išao s reprezentacijom čak i da znam da neću igrati. U tom momentu je bilo teško, ali poslije sam skontao i rekao ”stani malo, pa ja sam u Brazilu. Zašto misliti na nekog desetog ko nije bitan, a namjerno mi je to uradio.”

    Od samog našeg plasmana u Brazil sve je krenulo nizbrdo. Mislili smo da će stvari ići naprijed, ali vidite što nam se dešava. Bili smo među 20 reprezentacija u svijetu, a eto gdje smo sad.

    Poznato je vaše blisko prijateljstvo s Edinom Džekom. Kako ste se upoznali?

    Upoznali smo se u mladoj reprezentaciji, tu smo odigrali par utakmica. Bilo je još dobrih igrača u generaciji, Ibišević, Salihović. Dosta nas je prešlo u A reprezentaciju. Nastavili smo se družiti i kako smo imali slične početke, nas dvojica smo se našli.

    Slični smo karakteri. Više od deset godina smo dobri prijatelji. Kad završiš karijeru ostaju ti samo sjećanja i ljudi, prijateljstva. Sretan sam što sam preko nogometa upoznavao takve ljude. Džeko i ja smo povezani i familijarno. On je kum mom sinu, ja njegovoj kćeri. To je nešto posebno.

    Golicali ste maštu hajdukovcima izjavama da želite s Džekom zaigrati u Hajduku. Vi se niste stigli vratiti. Ima li šanse da njega vidimo na Poljudu?

    On je isto vidio kakav je to klub, sve mu se svidjelo pa je normalno da je bila takva priča. U dosta navrata dok sam igrao u Splitu dolazio je na utakmice. Poslije smo išli i na ljetovanja. Ništa nije nemoguće, evo vidite da dolaze momci poput Kalinića i Livaje.

    Cjelokupan intervju pročitajte OVDJE.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

       
    Ključne riječi: ,