Možda jedan od najotvorenijih intervjua, Zlatan Ibrahimović dao je početkom maja mjeseca za The Guardian. Pitko i prepuno Zlatanizama, kako ih novinarka Morwenna Ferrier naziva, dobar je uvod uoči današnje velike “bombe” koju je švedski reprezentativac najavio u 17 sati.

„Zdravo. Ja sam Zlatan“, kaže Zlatan Ibrahimović, najbolji fudbaler Švedske i autor besteseler memoara “Ja sam Zlatan”. Potom sjeda kako bi završio jelo koje nosi u ruci.

Nalazimo se na spratu Théâtre Trévise u Parizu, početkom maja. Ibrahimović to zove domom otkako je 2012. iz Milana došao u PSG. Naredni dan, najavit će, u tipično bombastičnom stilu da napušta klub („Došao sam kao kralj, otišao kao legenda“). Zaista velike novosti, ali danas je ovdje kako bi razgovarali o novoj kolekciji sportske odjeće koju je dizajnirao. Lagani odmor od teških tema o ljetnjim transferima.

Ibrahimovićeva karijera provela ga je kroz najpoznatije klubove – uključujući Ajax, Juventus, Inter, Barcelonu, AC Milan i PSG – učinivši od njega jednog od najplaćenijih igrača. Uskoro će, ukoliko su izvještaji tačni, na listu dodati i Manchester United.

S obzirom da je toliko vremena proveo u dva vodeća modna grada u Evropi, možda i njegov „izlet“ u modu i nije tako iznenađujuć. Njegova kolekcija, nazvana A-Z je s ukusom i ono važnije – pojeftina je (oko 39 eura za gornji dio). Ukoliko ste zamislili dosadne trenerke sa natpisom ZLATAN, razmislite još jednom. Kolekcija sadrži jednostavnu, hipernormalnu sportsku odjeću koja se proteklih godina nametnula u svijet mode. Ideja je, objašnjava, učiniti sportsku odjeću jeftinijom nego je bila u vrijeme kada je on bio tinejdžer. Dijete imigranata koje je igralo lopte 90-ih godina u Rosengårdu, teškom, multietničkom dijelu Malmöa.

“Odjeća je osnova,” kaže sa osmijehom na licu. „Ovo je za ljude raznog porijekla. Znate, poput mog. Ja nikada ne zaboravljam odakle dolazim, kao ni ljude koje sam na svom putu sreo“.

Ibrahimović je odrastao u Rosengårdu sa ocem, muslimanom iz Bosne i majkom, katolkinjom iz Hrvatske. „Prvi put kada sam otišao u grad, imao sam 17 godina. Nisam znao grad van Rosengarda. Uvijek sam oblačio iznosanu odjeću. Bila je cool. Za mene je Rosengård bio raj, jer je to bilo sve što znam.“ Kao tinejdžer, počeo je igrati za Malmö, prije nego je sa 19. otišao na veliku turneju po Evropi. „Kada se vratiš, još uvijek vidiš ljude u trenerkama. Tamo ne nose odijela“.

Sada već 34-godišnji Ibrahimović, i njegova priča izdizanja iz siromaštva ima novi, prilično bezrizični okret. Prvo, ljudi će odjeću kupovati jer je „by Zlatan“, a drugo, kako on kaže: „Čak i da prestanem da igram, imat ću hrane da jedem. I imat ću je zauvijek. Ne radim ovo zbog ekonomije.“

Ipak, fudbaleri i moda…problematičan je to brak. Pomislite samo na Cristiana Ronalda i njegovu katastrofalnu kolekciju CR7. „Kada govorimo o modi, tu je bitan samo Beckham“, kaže Zlatan, „Ostali? Pustite njih. Ovi ljudi, oni vide lutku u izlogu i kupe tačno tu odjeću koju su vidjeli na toj lutki i misle: Ja sam moda. Ja ukoliko mi se sviđa nešto, to i kupim. Ne razmišljam kakva majica ide uz neke pantalone. Za mene ili si fudbal ili moda. Ili radiš nešto 100% ili 200%. Ne 10%. Ne morate se pretvarati da je savršeno.“

Ovo je tipično za Ibrahimovića. On svoju karijeru opisuje u citirajućim hiperbolama, fraze koje su poznate kao Zlatanizmi – ono poput, „Svjetsko prvenstvo bez mene nije vrijedno gledanja“. Takve stvari. I sa razlogom, moglo bi se reći.

The Guardianov novinar Barney Ronay ga je opisao kao igrača koji ima vještine i spretnost kao malo ko na ovoj planeti. On je genije i manijak; slučajno, akrobatski i spektakularno. Ništa koje prati ništa, a potom slijedi nemoguće: predriblavanje šest igrača da bi postigao gol (Ajax), poznato biciklo protiv Engleske prije tri godine. Kada igra, on je i dobrica i zlikovac. Kao osoba, međutim on je otovoren i često se smiješi. Kada govori o modi, čak je i malo nervozan. „Ja apsolutno nisam savršen, ja ću još uvijek griješiti.“

Nisam te vidio kako griješiš, kažem. „Slušaj. Tiger Woods se pretvarao da je savršen. I šta se desilo? Mi učimo iz grešaka. Ja sam realističan – i uvijek sam govorio sljedeće“. Pauzira. „Ali samo ja odlučujem kada je nešto greška.“ Kaže on, a potom umire od smijeha. I evo ga opet.

Zlatanizmi su tu (o sebi govori u trećem licu sa potpunom iskrenošću), uskoro shvatam da to čini zbog mene – čeka da ga potaknem, a potom ih razbacuje sa dozom švedske ironije. Govori o apsurdnostima (sve je 200% i iznad), a periodično drži i motivacijski govor: „Ja želim da preuzmem“. Želim da prihvatim izazov i budem broj 1. Ne odustajem.“ Ali svaki Zlatanizam je potkrijepljen sa poznatim izrazom lica, ponekad i gukanjem. Hihoće se poput pijane lisice. Zarazno je.

Slaže li se sa mnom kada kažem da su često najmoderniji ljudi u fudbalu oni koji nisu na terenu? „Menadžeri su najelegantniji“, kaže on. „I to je ispravno za trenera. On ima odgovornost, on mora biti lider.“

A ko su bili njegovi lideri? „Sviđa mi se (bivši šef PSG-a Carlo) Ancelotti. (Jose) Mourinho (njegov bivši šef u Interu, a moguće i budući u Manchester Unitedu) je cool. Što su stariji, sve su više cool. Sijeda kosa. Ozbiljan izgled lica. Imam korektne odnose sa svima“ Sa svima, pitam ja. „Osim jednog“. Pep?

„Upravo tako.“

Ranije je govorio da je kada je bio u Barceloni, tadašnji trener Pep Guardiola (sada u Manchester Cityju) činio da se osjeća poput vanzemaljca. Danas o tome govori sa nešto mirnijeg aspekta. Mršti se na pomen njegovog imena: „Ne treba mi negativna energija.“

Narednog ponedjeljka, nešto prije pet sati, Ibrahimović će povesti svoju naciju u prvi meč EURO-a, protiv Irske. Bit će to njegov 114. nastup.

U Švedskoj nije živio od tinejdžerske dobi, ali još uvijek ima svoju kuću tamo. „Ja se osjećam kao Šveđanin, iako ne živim tamo“, kaže i dodaje „još uvijek pokušavam predstavljati Švedsku“. A da li je heroj tamo?

„Ne znam“, sliježe ramenima, „ja sam dobar u onome što radim. Pretpostavljam da sam ja nova Švedska, nova generacija, zbog svog porijekla. Ja sam ponosan na ono što sam učinio i na imigrante koji se stabiliziraju u Švedskoj.“

Kako je to, biti lice multikulture u Švedskoj?

„Vjerujem da sam otvorio mnoga vrata ljudima koji su u istoj situaciji, i stojim iza toga. Nije to bilo lako. Morao sam probiti mnoge zidove da bi došao do onoga što sam danas.“

Prilično je rezervisan kada govorimo o drugim fudbalerima. Osim Davida Beckhama. „Beckham je cool momak. Divim mu se. Nije lako biti on. Ima porodicu, a na vanjštini je mašina.“

Ibrahimović je oženjen Šveđankom, imaju dva sina. „Držim ih dalje od ovoga svega. Ne želim da žive moj život. Moji dječaci neće živjeti u mojoj sjeni. Biće bolji od mene.“

Da li oni igraju?

„Treniraju. Ali ja sam težak sudac. Stalo mi je do discipline i poštovanja. Moraju naučiti principe. Nadam se da će postati poput dvije nindže.“

Ibrahimovićev odnos sa roditeljima je odveć poznat. Razveli su se i iako je proveo vremena i sa mamom kao i sa tatom, ipak je sa ocem bio više. „Otac je bio strog prema meni. Morao je mnogo da radi. Nije bio tu svaki dan da me vodi na treninge, jer je donosio hranu na stol. To je balkanski mentalitet. Oni su došli prije rata, nisu bili izbjeglice, ali ekonomski nisu dobro stajali. Ja sam sam odlazio u školu, treninge.“ Bio je to uvod.

„Nisam tražio pomoć. Vaše samopouzdanje tako bolje raste. Tamo odakle ja dolazim, ne pitate, već uzimate.“ Postao je i širom poznat kradljivac bickala kada je bio mlađi. „Mislim, ne pita vas niko za fotografiju (kada je u Malmöu), oni je samo uzmu. Ne pitaju za poštivanje, samo ga uzmu. Teško je.“

Bio je tamo prije mjesec dana, kada je poveo i djecu. Snimao je reklamu i nije trebalo mogo da se okupi masa ljudi, „Bili su bučni, agresivni. Ali da, želio sam da (moji sinovi) vide. Moje korijene“.

Da li mu je poniznost bitna?

„Mi smo jednostavno porodica.“ A šta je sa skandinavskim konceptom Jantelagen (otprilike znači da su svi isti). „Ne, ja poštujem svoja pravila“, kaže i ponovo puca od smijeha.

Kako izgleda slava za njega?

„Trudim se ne biti pod stresom. Mi, moja porodica, samo poštujemo naša pravila. Tradicionalni smo, principijelni. Morate biti takvi privatno. Inače dolazi do prepirki.“

Jasno je da je postao imun na zamke slave. Ne zanima ga mnogo šta drugi misle, što bi značilo, da je ispod stvarne i pseudo oholosti, Ibrahimović misterija. Prema izvještajima, posjeduje zlatnog Humveea, ali on i peca. Postavio je i fotografiju na Facebook, on sa štapom za pecanje na malom čamcu kojeg krasi i naljepnica punk benda Black Flaga (iako je rekao da preferira reggea). Također je rekao kako ga mnogo ne interesuje kako izgleda, ali šta je sa dugom kosom koju ne želi šišati?

On je zafrkant. Ali je i topao, duhovit, pri zemlji i angažovan. Čak pita i da li je Guardian hakirao neke telefone i sa olakšanjem prima negativan odgovor.

Uskoro će napustiti Pariz. „Pariz je cool. Oni imaju sve. To je najbolji grad. Sve su pjevači i glumci, ali mene svi puštaju na miru.“

Šta je sa Italijom?

„Italija je jednostavna za fudbalere. Ali Pariz je odličan.“, kaže neodređeno. Da li je moda ovdje dobra?

„Naravno“, kaže. I Engleska je dobra sa modom, kažem ja, trebao bi razmisliti o dolasku.

„Na odmor“, odgovara mi dok koluta očima. „Ok, šta bi ti želio za mene?“

Liverpool, predlažem ja. „OK“, kaže on. A šta je sa Leicesterom, pitam ga.

„Pah, Leicesterovo vrijeme je prošlo, uzdiše. Da li će se opet ponoviti? To nije lak posao“, dodaje.

Objašnjavam mu kako prijateljica nije stigla da se na početku kladi na klub iz Midlanda. „Koliko nije dobila“, pita me.

Dobila bi oko 100.000 funti odgovaram mu. On se naslanja i mumlja nešto o kladionicama.

A šta je sa Arsenalom, kažem. „Hmmm, ok.“

Manchester?, pitam i dodajem da je moda dobra u Manchesteru i da u Engleskoj može biti anoniman. Ili barem, anoniman koliko Zlatan može biti.

Slijedi široki osmijeh. „Vidjet ćemo šta će se desiti“, kaže. (federalna.ba)