Veznjak Slobode Adis Hadžanović u intervju za Sport1.ba govorio je o svojim počecima u Olimpiku, drugarstvu sa Duljevićem, debiju za seniorski tim, putešestvijama koje je do sada prošao, dolasku u Slobodu, ali i Premijer ligi, mladim igračima u BiH, Olimpiku, Sarajevu, Željezničaru…

Hadžanović ove jeseni je bio jedan od motora tima sa Tušnja. Veznjak crveno-crnih je na Tušanj stigao tokom ljeta, a uspio je svojim zalaganjem i trudom, zadobiti povjerenje, kako trenera, tako i navijača tima iz Tuzle.

Po završetku sezone veznjaka Slobode ugostili su kolege u redakciji Sport1.ba i razgovarali sa njim o svemu što se dešavalo jesenas, ali su se dotakli i njegovih početaka u Olimpiku, drugarstva sa Duljevićem, debija za seniorski tim, putešestvija koje je do sada prošao, dolasku u Slobodu, ali i Premijer ligi, mladim igračima u BiH, Olimpiku, Sarajevu, Željezničaru…

– Ja sam prezadovoljan polusezonom koja je iza mene. Odigrao sam sve utakmice na kojim sam imao pravo igrati. Samo četiri utakmice sam propustio zbog suspenzija radi kartona. Hvala Bogu najbitnije je da nije bilo povreda. Što se tiče Tuzle kao grada, stvarno su me dobro prihvatili i sa te strane mogu samo biti zahvalan ljudima u Slobodi i Tuzli. Mnogi su mislili da će biti borba za opstanak, ali je ekipa pokazala karakter i svi skupa kao tim smo napravili to da smo na kraju zasluženo četvrti na tabeli, kaže nam na početku razgovora Hadžanović.

Kako je došlo do toga da se odlučite za Slobodu kao narednu destinaciju u svojoj karijeri?

– Prošlu sezonu sam igrao za Vitez. Nakon utakmice sa Slobodom koja se igrala u martu prišao mi je Buco (Adnan Osmanhodžić op.a.) i trener Spahić, tražili moj broj telefona zadovoljni kako sam odigrao tu utakmicu. Tako je krenuo moj kontakt sa Slobodom. Potom mi je Osmanhodžić pred kraj sezone rekao da nisu zaboravili na mene i da će me zvati iz kluba. Denis Karić me pozvao i onda smo krenuli u pregovore. Moram reći da je veliku ulogu imao i moj prijatelj Kemal Papračanin, veliki navijač Slobode, koji me je kada je čuo za ovu opciju stalno ‘nagovarao’ da dođem. Imao sam nekoliko ponuda tokom ljeta, zvali su iz Borca, Mladosti, Slovenije, ali sam se na kraju odlučio za Slobodu i nisam se pokajao.

Koliko vam znači što igrate sa iskusnim fudbalerima poput Alispahića, Husejinovića, Ivetića i Ignjatovića?

– Svi znamo koliko su to kvalitetni igrači. Odmah ti je u glavi lakše kada ih imaš pored sebe. Alispahić je u stanju zaustaviti loptu, razigrati, napraviti višak. Said kad uzme loptu jednostavno ode sa njom prema golu, znaš da ima znanje da riješi utakmicu. Pozadi je Ignjatović koji je igrao u Holandiji, koji je zajedno sa Adžemom odigrao sjajno, Pero isto tako, što je svima nama pomoglo da budemo bolji općenito. Mi smo kao kolektiv u suštini napravili ovaj rezultat.

Slobodina jesen se može dijeliti na dva dijela. Prije i poslije dolaska Zlatana Nalića.

– Šef Nalić je vrhunski trener, ali prije svega odličan čovjek. Ima takav pristup u komunikaciji sa svima u i oko kluba, da jednostavno uvijek daš sve od sebe na utakmici i na svakom treningu.

Da li je taj njegov odnos u suštini pomogao da se napravi dobar rezultat na kraju?

– Njegov rad, kombinovan sa ovim što sam gore naveo, doveo je do odličnog rezultata. Vrhunski treninzi i rad na njima, uz kombinaciju njegovog odnosa, dalo je rezultat. On je čovjek koji je vrlo dobar psiholog i uspio je da sa svima nama napravi najbolju formulu.

Vi ste dijete Olimpika, koji je kao mlađi kadet priključen prvom timu. Sjećate li se tog vremena?

– Kako se ne sjećam. To je bilo tada ogromno za mene. Nas nekoliko je tokom jeseni u sezoni 2009/10 bilo priključeno prvom timu. Tada su tu bili Nihad Suljević, Vedran Ješe, Nikola Kolarov, Albin Pelak, Miloš Vidović, koji su bili fantastični fudbaleri. Ja sam bio kadet i jednostavno sam u njih gledao i upijao svaki njihov potez. Potom je bio Bajramski turnir na kojem sam nastupio. Ekipu je pred kraj jeseni preuzeo Edin Prljača, koji me je pozvao kada su počele pripreme za proljetnu polusezonu i odradio sam kompletne pripreme sa prvim timom.

Debi je imao na utakmici protiv Veleža. Kaže pamtit će je cijelog života.

– Prvo kolo proljeća smo igrali sa Modričom u gostima, a potom nam je na Koševo došao Velež. Ja sam dobio priliku da igram na tom susretu. Sjećam se cijelog tima. Vranić na golu, Subašić, Šaranović, Ćulov… Brazilac Tijago i ja smo igrali u vezi. Alimanović je postigao pogodak i pobijedili smo 1:0. To je za mene u tom momentu bio vrh svijeta.

Spomenuli ste omladinsku ekipu u kojoj si nastupao. Ko su bili vaši saigrači?

– Mi smo imali sjajnu generaciju tada u omladinskom pogonu. Bili su tu Haris Duljević koji je stalni reprezentativac, Irfan Hadžić i Alem Merajić koji su danas u Radniku, Safet Šivšić koji je bio poslije u Dinamu, Kadrić koji danas igra u Njemačkoj, Sarvan u Vitezu, jedno vrijeme sa nama su bili i Sinan Ramović i Abid Mujagić, koji igraju za Željezničar odnosno Mladost. Odličan skup fudbalera, koji je u tom momentu činio jedan od najjačih omladinskih timova u državi.

Nakon polusezone u Olimpiku pokušali ste otići vani, a završili ste u Famosu.

– Tada sam imao ponudu da idem u Mađarsku. Otišao sam na probu, ali mi se nije svidio klub. Bila je to ekipa koja je igrala drugu ligu, a rečeno mi je da ću na probu u MTK. U tom momentu sam igrao Premijer ligu, bio omladinski reprezentativac BiH i svakako da sam smatrao da zaslužujem bolje. Svi su htjeli da ostanem, ali ja sam želio negdje drugo. Jednostavno onda je već sve bilo kasno i ja sam umjesto u Mađarskoj, završio u Famosu.

Da li ste i danas u kontaktu?

– Pa jesmo stalno smo u nekom kontaktu. Duljević je dosegao najviše od nas svih, ali se naši odnosi nisu promijenili. Čujemo se često, kada smo u Sarajevu vidimo se sretnemo. Tako je i sa ostalim momcima pokušavamo pomoći jedni drugim koliko možemo.

Imate osam sezona seniorskog fudbala, nastupali ste u šest liga. Kako vidite domaće takmičenje u odnosu na lige u kojim ste igrali?

– Pa ako uzmemo u obzir Dinamo u Hrvatskoj koji je vrhunski klub za sve u regiji, ovo ostalo je puno bolje u BiH. I od Estonije, Slovenije čini mi se da je bolje u BiH. Primjera radi u Estoniji imate pet klubova koji su u rangu naših klubova, ostali svi su daleko iza klubova iz Premijer lige.

U svojoj karijeri imali ste puno uspona, ali i padova. Koliko vam je to pomoglo ili odmoglo?

– Pa ja sam vrlo mlad otišao da živim sam. Možda mi je taj rani odlazak od kuće i pomogao. Sve što se dešavalo ti usponi i padovi, ja sam se sam borio sa tim i sigurno da mi je to pomoglo puno. I kad je pad i uspjeh, uvijek je sve bilo na meni. Bio sam odvojen od svega. To je probudilo volju u meni i pomoglo mi da prihvatim sve što se dešava. Uvijek sam davao maksimum i jednostavno takav sam uvijek bio.

Da li je bilo momenata kada ste ‘htjeli dići’ ruke od svega?

– Bilo je često, pogotovo tokom perioda u Estoniji, kada godinu dana nisam dolazio kući. Ali opet razmisliš, pa shvatiš da je fudbal jedino što znaš najbolje da radiš, ‘prelomiš u glavi’ i nastaviš dalje.

Mijenjao si puno klubova u karijeri. Da li je Sloboda klub u kojem namjeravaš ostati duže?

– Imam još pola godine ugovora sa Slobodom. Mislim da bih mogao uskoro produžiti ugovor sa sadašnjim timom i da bih se mogao skrasiti u timu sa Tušnja.

Kada su svi bježali iz Viteza, ti si došao da igraš. Da li je to bila ispravna odluka? –

Pokazalo se da jeste. Ja sam nakon dosta lutanja, želio da se vratim kući, u našu državu. Trebao sam ići u jedan klub u Srbiji, ali je prevagnulo da se nakon šest godina vratim u BiH. Stigao sam u Vitez, a iako smo tada napustili ligu, ja sam dobio nekoliko ponuda. Jednostavno ako uvijek daješ sve od sebe, onda će to neko primijetiti i bit ćeš nagrađen za svoj trud.

Pratiš li danas Olimpik?

– Pratim, uvijek sam ga pratio. To je moj klub, ja sam ponikao tu i uvijek će to tako biti.

Jesenji dio Premijer lige BiH je završen. Sarajevo je nakon 19 kola zauzelo prvo mjesto na tabeli.

– Zaluženo su prvi na tabeli. Igrali su najbolje, imaju najbolji tim i pokazali su da su najbolja ekipa. Mislim da će na kraju osvojiti titulu. Mi smo igrali dva puta sa njima i bez obzira šta ko mislio smatram da nismo trebali izgubiti niti u jednom susretu.

Željezničar je uhvatila velika kriza, koja je kulminirala sa pet poraza u nizu.

– Žao mi je da im se to dešava. Klub sa takvom tradicijom i navijačima ne zaslužuje i za mene su oni veliko iznenađenje. Ne sjećam se da sam u Vitezu sa kojim smo ispali iz lige imali takav niz poraza.

Što se tiče dna tabele Hadžanović kaže da nije velika razlika između ekipa iz vrha i dna.

– Ako pogledate na tabelu vidite da gotove sve ekipe, osim Sarajeva i Zrinjskog, uz par loših rezultata mogu doći u nezgodnu situaciju. Tako da niko nije siguran, svi imaju dobrih pojedinaca i mogu do pobjede i dobrog rezultata. Niko nije siguran, ali to je dobro i za samu ligu.

Jednu utakmicu izdvaja kao najtežu ove jeseni. Tačnije jedno poluvrijeme.

– Drugi dio utakmice protiv Zrinjskog. Jednostavno kada su krenuli prema nama, nismo mogli da ih uhvatimo. Mi smo odigrali tri susreta u sedam dana i jednostavno naš umor i njihov kvalitet onemogućili su nas da im se kvalitetno suprotstavimo.

Što se tiče protivnika na terenu veznjak Slobode izdvaja trojicu.

– Popara iz Radnika i Rahmanović iz Sarajeva su jako nezgodni, kao i Marić iz Širokog Brijega. Borili smo se na terenu tokom utakmica. Zbog Marića sam dobio i crveni karton na Tušnju.

Premijer liga BiH afirmisala je ove godine dosta mladih igrača. Vi ste neko ko je debitovao mlad. Kada bi vas pitali za savjet šta biste im rekli?

– Rekao bih im da što je moguće više ostanu ovdje, da skupljaju iskustvo, jer s godinama će steći rutinu i doći u priliku da dođu do boljeg kluba. Kada mlad odeš vani svašta ti se dešava i vrti po glavi. Jednako tako i klubovi trebaju da stanu iza svojih mladih igrača i da im daju šansu. Evo u Slobodi je Beganović odigrao odlično tokom jeseni i ako ovako nastavi iz godine u godinu će biti bolji, a sa tim će doći i vrijeme kada će moći da ide izvan BiH i da igra na još većem nivou. On je prije svega radan i korektan momak, i ja mu želim sve najbolje.

Za kraj smo ga pitali da nam uporedi koja je liga kvalitetnija ona 2010. ili 2018. godine?

– Bez razmišljanja ona od prije osam godina je bila igrački kvalitetnija. Ova je bolja što se tiče uslova koji su za nešto bolji nego tada, možda se i bolje radi što se tiče treninga, ali tehnički ona liga je sigurno bila kvalitenija. Više je fudbalskih majstora igralo tada, nego što ih ima danas. Uz dužno poštovanje prema svima koji igraju danas, tada je to bio vrhunski skup igrača, gdje je svaki od premijerligaša imao minimalno tri ili četiri odlična fudbalera, a klubovi iz vrha i više, rekao je veznjak Slobode na kraju razgovora.