Znate kako glasi ona floskula: Lopta je okrugla, a dok sudija ne odsvira kraj – sve je moguće. Ovo je fudbalski vremeplov u jednu od najuzbudljivijh završnica liga petice svih vremena, i preokret u naslovu prvaka koji je režiran za samo četiri minute.
20. maja 2001. godine tenzija je visila u zraku. U 14:00 sati poslije podne igralo se posljednje kolo njemačke Bundeslige.
Dva pretendenta, jedna titula, popularna salatara. Ljuti rivali.
Schalke je na svojoj Veltins Areni ugostio Unterhaching, dok je Bayern išao na megdan u Hamburg, kod HSV-a, čije je boje branio Sergej Barbarez.
Kraljevsko plavim iz Gelsenkirchena trebala je pobjeda za titulu, ali i poraz Bayerna. Timu kojeg je tada predvodio Ottmar Hitzfeld titulu je nosio remi sa HSV-om ili pobjeda.
Četiri minute u maju su ispisale historiju, ali i po ko zna koji put dokazale zašto je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu, i zbog čega se tako manijakalno prati diljem svijeta.
U Gelsenkirchenu publika je gledala apsolutno ludilo od fudbala. Neriješen rezultat od 2:2 na poluvremenu, dok je u Hamburgu nakon prvih 45 minuta bilo 0:0.
Ishod koji znači da je Bayern prvak.
Nastavak susreta u Gelsenkrichenu donio je nova četiri gola. I to tri u mreži Unterhachinga, i jedan u mreži Schalkea. 5:3 za plave, istekla je 90. minuta – Schalke je slavio titulu prvaka Njemačke.
Četiri minute prebrzo
Pogotovo, kada su “bacili oko” na veliki ekran koji je pratio dešavanja u Hamburgu. Tamo se igrala 89. minuta, a centaršut u kazneni prostor Bayerna iskoristio je ranije pomenuti Barbarez, koji pogađa za 1:0, i praktično “salataru” uručuje Schalkeu.
Sudija je svirao kraj u Gelsenkrichenu, a slavlje igrača i navijača Schalkea moglo je početi. Apsolutni delirijum nastupio je na terenu i tribinama, a samo su čekali posljednji zvižduk u Hamburgu.
“Gol. 1:0 za Hamburg. Čini mi se da je Schalke šampion. Nešto se pokrenulo unutar mene, duboko. Trčim po terenu. Otrčao sam do Sammija Koufura, on mi je bio najbliži. Imamo još četiri minute, četiri minute. Znam da nije gotovo“, napisao je Oliver Kahn na svom Facebooku kasno sinoć.
“Pokušavali smo sve. Sve što smo htjeli je titula. Ništa drugo. Onda, golman je uzeo loptu u ruke nakon pasa svog igrača. Ponovo sam utrčao na teren. Došao sam do kapitena Stefana Effenberga i rekao sam mu da ja želim da pucam kazneni indirekt“.
“Jesi li ti lud“, rekao mi je Effenberg, prisjeća se legendarni golman Bayerna, jedan od najboljih svih vremena.
“Andersson želi pucati. On svakako ima najjači udarac u ekipi“, odlučio je Effenberg, jedan od najvećih autoriteta njemačkog fudbala tada.
“Gol je. Vjerujem da je gol. Mora biti. Andersson šutira, 1:1. Mi smo šampioni. Ne vjerujem. Kakav lud dan, kakav dan za njemački fudbal. To je nešto što nikada neću zaboraviti“, prisjetio se Kahn.
Diljem Minhena, i stadiona u Hamburgu sa gostujućim navijačima slavila se titula. Hiljade navijača Schalkea, koji su sa svojom ekipom četiri minute ranije slavili titulu gleda nevjericu na velikom ekranu u uglu stadiona.
Suze je rijetko ko mogao sakriti
20. maj 2001. godine ovjekovječen je kratkim dokumentarnim filmom koji nosi naziv “Četiri minute u maju“, i konstantni je podsjetnik na sve ono što fudbal nosi i može donijeti.
Klasičan primjer onoga da se sve apsolutno može promijeniti za jednu minutu, ili četiri.
Schalke se morao zadovoljiti sa naslovom viceprvaka. Bayern je ponovo bio najbolji klub Njemačke. Te godine, uzeli su i naslov Lige prvaka, kada su nakon 1:1 u regularnom vremenu boljim izvođenjem penala savladali Valenciju.
Ottmar Hitzfeld bio je dirigent jedne od najboljih generacija tima iz Minhena. 20. maja 2001. godine desio se filmski kraj jedne od najuzbudljivijih sezona u historiji Bundeslige.
Prije nekoliko dana, u Holandiji, PSV je na sličan način došao do titule ispred Ajaxa. Sinoć nas je Kahn, podsjetio na momenat iz sezone 2000/2001. Situacije koje se zaboravljaju, a dio su historije fudbala koji nije znao za sintagmu “moderni fudbal“. (N1)
