Reprezentativac BiH Ognjen Vranješ je na tijelo istetovirao lik Momčila Đujića, četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata poznatog po masovnim zločinima nad civilima, što je izazvalo zgražavanje u Bh. javnosti.

Kako bi ukazali Ognjenu Vranješu kakvu osobu je izabrao da ovjekovječi na svojoj koži objavljujemo kratku biografiju i priču o Momčiču Đujiću, nekažnjenom ratnom zločincu iz Drugoga svjetskog rata.

Momčilo Đujić (1907-1999) je za vrijeme drugog svjetskog rata bio komandant kvislinške formacije poznate kao Dinarska četnička divizija (službeno: Dobrovoljačka antikomunistička milicija), a nakon poraza osovinskih snaga uticajna ličnost četničke emigracije.

Godine 1947. u Jugoslaviji mu je u odsutnosti suđeno za ratne zločine i proglašen je krivim. Godine 1988. je pokrenut postupak za izručenje od SAD, ali je uslijed raspada SFRJ do smrti ostao nekažnjen

Momčilo Đujić je rođen 27. februara 1907. godine kao dijete Rade i Ljubice Đujić u zaseoku Topolje kraj Kovačića u blizini Knina.

Momčilo Đujić je niže razrede gimnazije pohađao u Kninu, a više u Šibeniku. Nije maturirao; poslije sedmog razreda otišao je u Sremske Karlovce, u bogosloviju Srpske pravoslavne crkve. Nakon završetka školovanja, vladika dalmatinski Irinej rukopoložio ga je 1933. godine i dodijelio mu parohiju u selu Strmica|Strmici kod Knina. Prije stupanja u parohiju, oženio se Zorkom Dobrijević, kćerkom uglednog trgovca. Imali su troje djece: sina Sinišu i blizance Radomira i Radojku.

Kao mladi pop Đujić se brzo pročuo u okolini Knina zahvaljujući strastvenim crkvenim propovjedima, zbog kojih je stekao nadimak “Pop vatra”. U isto vrijeme je stekao popularnost izgradnjom narodnog doma, kao i seoskog vodovoda. Neposredno nakon atentata na jugoslovenskog kralja Aleksandra te naglog porasta napetosti između srpskog i hrvatskog stanovništva u području Knina, pop Đujić se počeo baviti politikom, te pridružio četničkom pokretu. Uz logističku potporu žandarmerijskog generala Ljube Novakovića je organizovao četničko udruženje za ličko-dalmatinsko-bosansku Tromeđu. To se udruženje do početka drugog svjetskog rata transformisalo u formaciju s 11 posebnih jedinica.

Drugi svjetski rat

U Aprilskom ratu 1941. Kraljevina Jugoslavija je nestala, a Knin je postao dio novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Đujić je na to reagovao tako što je sa svojim četnicima razoružao žandarmerijsku stanicu u Strmici. Kada su ga vlasti NDH zbog toga htjele uhapsiti, Đujić se u maju iste godine sklonio u Kistanje, koje je Rimskim ugovorima pripalo Italiji. Kada je u julu 1941. srpsko stanovništvo Kninske krajine diglo ustanak protiv NDH, Đujić se iz Kistanja vratio u Strmicu.

Služenje Italiji

Među ustanicima je ubrzo došlo do podjele na dvije frakcije – jedna, kojom je sve više dominirala Komunistička partija Hrvatske, koja je vodila borbu protiv okupatora i njihovih kvislinga; druga, kojom su dominirao Đujić i njegovi istomišljenici. Oni su smatrali je da se ustanici trebaju boriti jedino protiv NDH, pa i Hrvata uopšte, ali ne i protiv Italijana. U komandi divizije »Sassari« u Kninu 29. oktobra 1941. godine Đujić s Italijanima potpisuje sporazum o organizovanju četničkih jedinica

1. Četničke jedinice formiraće se isključivo u srpskim selima na principu dobrovoljnosti, s tim, što će postojeće jedinice imati samo lako naoružanje.

2. Četničke jedinice će se uzdržati od bilo kakve akcije protiv oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske i italijanske vojske.

3. U okolnim selima, koja će se nalaziti pod četničkom kontrolom, ustaška vlast će i dalje normalno postojati. Četnici ne mogu hapsiti ili bilo kako progoniti stanovništvo katoličke vjere, već će sve sumnjive i po javni poredak nepoželjne elemente predavati nadležnim organima Nezavisne Države Hrvatske. Za manja krivična djela, koja počine Srbi, četnički organi mogu poduzimati odgovarajuće mjere, dok će sve političke izgrede predavati talijanskim vojnim vlastima …

6. Između talijanskih vojnih vlasti, vođa četničkih odreda i starješina srpskih sela (kapetana) uspostaviće se tesna saradnja …«

Đujić je u novembru 1941. organizovao narodni zbor u Crnim Potocima na kome je osnovana Dinarska četnička divizija. Đujić, koji je već bio komandant puka “Petar Mrkonjić”, biva izabran za komandanta divizije, a za njegovog pomoćnika je izabran komandant puka Gavrilo Princip, Brane Bogunović. Momčilo Đujić i Pajo Popović će biti prvi iz kruga »narodnih vođa« koji će se decembra 1941. godine naći u salonu župana NDH Davida Sinčića u Kninu. Zajedno s njima dvojicom, kod Sinčića je početkom decembra došao i Brane Bogunović, kojeg će Sinčić ocijeniti kao najpouzdanijeg za suradnju.

Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO) je godine 1942. preko Ilije Trifunovića Birčanina stupila u kontakt s Đujićem, te njegove jedinice formalno preuzela u svoje redove. U isto vrijeme Đujićeve jedinice su ušle u zvaničan sastav italijanskih fašističkih snaga kao Milizia Volontaria Anti Comunista, i vodile žestoke borbe protiv partizana. Kasnije su Đujić i Bogunović dobili počasna zvanja četničkih vojvoda.

Pod njegovim su zapovjedništvom četnici počinili mnoge zločine nad civilnim stanovništvom (uglavnom Hrvatima ali i Srbima). Krajem 1942. i početkom 1943. godine Đujić je sa svojim četnicima počinio pokolje po selima Gata, Tugare, Čista, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Utavice, Vinalić, Kijevo i Gorjak. U selu Kosovu kod Knina je formirao i koncentracijski logor, koji su nazivali “malim Jasenovcem” (nazivan je i “srpskim Jasenovcem” ili “drugim Jasenovcem”) a čije su žrtve najviše bili Srbi antifašisti. Okružni komitet KPH za Knin u svom izvješću od 18. listopada 1943., upućenom Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju, između ostaloga, ističe i ovo:

Đujić u čuvenom Jasenovcu (Kosovo) ne prestaje da ubija. Zadnjih dana ubio je 15 osoba. Ali ni to ne pomaže.

U Đujićevom logoru je korištena zloglasna sprava za mučenje, nazvana “popovo bure” (velika bačva sa svih strana izvana nabijena dugim čavlima tako da su oštrice bile k unutra. U bure bi se zatvarao logoraš i zatim kotrljao niz strminu kraj crkve Lazarice. Na taj način čavli su sa svih strana probadali logoraša, te su neki prilikom tih koturanja iskrvarili i umrli.), koja je nekada bila izložena u Vojnom muzeju u Beogradu.

Po potrebi je sarađivao i s vlastima NDH (od Velikog župana u Kninu Davida Sinčića prima pomoć u novcu, hrani i drugim ratnim potrebama te sudjeluje u zajedničkim borbenim akcijama sa ustašama) te njemačkim vojnim vlastima u Hrvatskoj. Uoči kapitulacije Italije Đujić je potvrđivao italijanskom komandantu Kninskog sektora svoju saradnju:

»Za sve ovo vreme objektivna i pravilna ocena mojeg ličnog držanja, mojeg vojničkog i političkog rada ne može mi se prebaciti da sam i najmanjim svojim gestom pokazao akt neprijateljstva ili sumnje prema italijanskoj vojsci i italijanskom narodu, jer mi to ne bi dozvolila moja čast i moj srpski ponos, pošto bi to bilo suprotno mojem stavu iskrenog prijateljstva i saradnje sa italijanskim narodom — stavu koji sam zauzeo od prvog dana pa do danas, a kojeg želim da i dalje nastavim.«

Služenje Njemačkoj

Očekujući kapitulaciju Italije njemačka komanda je, u okviru plana Ahze, uputila u Dalmaciju 114. lovačku diviziju koja je ušla u Knin 25. avgusta 1943. Nakon kapitulacije fašističke Italije 8. septembra 1943, Đujić je uspostavio kontakte i saradnju sa njemačkim snagama.

Major JVUO Vasilije Marović je početkom februara 1944. stigao u štab vojvode Đujića, koji ih je primio “nebratski i ne srpski”, već siledžijski, sjedeći sa nogom prebačenom preko stola. Marović je tada izvjestio četničku komandu da se Đujić grčevito uhvatio Nijemaca i na njih potpuno oslonio, a njegovi četnici pljačkaju čak i srpska sela:

Smatra sebe svemoćnim gospodarom Zapadne Bosne, Like i Dalmacije i Korduna. (…) Koliko sam mogao konstatovati kod njega je pljačka legalizovana, a pljačkaju se čak i srpska sela. Što je najgore i najcrnje vojvoda Đujić ne samo da taktizira, već otvoreno sarađuje sa Nijemcima. Skoro svi njegovi četnici su na Njemačkom kazanu i pod njemačkom kontrolom.

—Izveštaj majora JVUO Vasilija Marovića od 17. februara 1944.

U izvještaju sa sastanka načelnika štaba XV. brdskog korpusa pukovnika Pfaffenrota i vojvode Đujića održanog 9. maja 1944. godine se navodi:

– Do sastanka došlo na Đujićev zahtjev.

– Pfaffnerot ima dobar utisak o „pravoslavnim oficirima“.

– Četnici predlažu niz akcija u kojima bi učestvovali pod njemačkom komandom.

– Izvještaj sa sastanka načelnika štaba XV. brdskog korpusa pukovnika Pfaffenrota i vojvode Đujića održanog 9. maja 1944.

Nijemci su Đujićeve trupe koristili tako što su ih uključivali u svoje napadne grupe (kao u operacijama Citen i Reselšprung), i za obavještajne i udare u partizanskoj pozadini (Napad na partizansku bolnicu u Krčani). Kada su Nijemci u martu 1944 vojvodi Đujiću predbacili da se lično ne angažuje dovoljno na kontaktima sa njemačkim instancama, on je odgovorio da radi na tome da privuče one koji su “komunisti nasilno regrutovali” pa im stoga ne smije davati materijal za propagandu da sarađuje sa okupatorom.

U hronici njemačke 373. legionarske divizije kapetan Retih opisao je načine upotrebe raznih četničkih grupa koje su sve pripadale Đujićevoj Dinarskoj diviziji, prilikom zadatka obezbjeđivanja komunikacije Knin – Bihać od partizana:

“Ja sam uključio dvije četničke grupe od 800 ljudi ukupno, koje pripadaju dvama različitim usmjerenjima i između sebe su zakleti neprijatelji. Jedan bataljon vodio je Terzić, bivši aktivni jugoslovenski oficir, a drugu Marić, divlji i jednostavni seljak, pravi tip narodnog vođe. Ali, dok je ovaj primao naređenja samo od njemačkog Vermahta, Terzić se potčinjavao samo vojvodi u Kninu i primao instrukcije odatle.”

Snage Momčila Đujića igrale su značajnu ulogu u sastavu njemačkih snaga tokom prvog dijela Kninske operacije. Tom prilikom iskazao je lojalnost Trećem rajhu, što se vidi iz njegovog pisma generalu Gustavu Fenu, komandantu 15. njemačkog korpusa:

“Četnička komanda sa svim svojim oružanim snagama od mjeseca septembra prošle godine radi i sarađuje sa Njemačkom vojskom u ovim krajevima iskreno i lojalno. Ovo su nam nalagali naši zajednički interesi.”

Đujićeva “Dinarska” divizija je bila sastavni dio zaštite njemačke pozadine i krila kako se navodi u izveštaju 15. korpusa komandi 2. oklopne armije Vermahta:

“U vezi gornjeg javljamo:

A) Borbeno sadejstvo sa četničkim grupama duž glavne saobraćajnice Bihać – Gračac – Knin – Drniš – Šibenik sastoji se u tome što su četnici okupljeni u posebnim uporištima uz oslonac na njemačke trupe. Četničke vođe primaju naloge i uputstva o vršenju zadataka obezbjeđenja i izviđanja od zapovjednika njemačkih uporišta.”

Izvještaj „Dinarske“ četničke divizije komandi štaba 15. korpusa Vermahta 1. decembra 1944. godine za vrijeme Kninske operacije:

“Četnička komanda sa svim svojim oružanim snagama od meseca septembra prošle godine radi i sarađuje sa Njemačkom vojskom u ovim krajevima iskreno i lojalno. Ovo su nam nalagali naši zajednički interesi u borbi protivu zajedničkog neprijatelja. Ova se saradnja produžila sve do danas. Kada je pre skoro mjeseca dana otpočela velika partizanska ofanziva na Knin i kada su četnici izgubili jedan veći dio teritorije četnici su uvideli da je više ovdje njihova borba uzaludna jer da će ipak morati jednog dana napustiti ovu teritoriju. To je od strane predstavnika ove komande majora Mijovića tačno rečeno Komandantu Njemačkog Korpusa u Kninu. Sa strane gospodina generala komandanta Korpusa je izražena želja da ne treba da se rastavljamo nego da do kraja zajednički podijelimo sudbinu pa šta nam bude.”

Đujić je govorio da sudbinu srpskog naroda odlučuju trojica ljudi: Staljin, Čerčil i Hitler. Pošto se Staljin kao komunista odbacuje, ostaju Čerčil i Hitler. „Hitler, kao i srpski narod, u komunizmu vidi glavnog neprijatelja.“ Saveznička bombardovanja na prostoru Jugoslavije, zatim primjer borbe njemačke vojske protiv komunizma, te nedostatak razmijevanja za stvarnu borbu sprskog naroda je učinilo da simpatije za Englesku nestanu […]. On je govorio da se nikada ne bi desilo da njegovi ljudi udare u leđa Nijemcima. Njihovo bi držanje u slučaju iskrcavanja Saveznika bilo neutralno. Ako bi, naprotiv, Englezi poduzeli invaziju u saradnji s partizanima, onda bi njegovi ljudi bili spremni da se bore protiv Engleza. Kao dokaz za ove trvdnje, Đujić je Nijemcima navodio njegovo držanje iz perioda kapitulacije Italije.

Đujić se borio sa 15. njemačkim korpusom kod Knina sve dok njihov poraz nije postao evidentan. Kad su Đujićevi četnici u posljednjoj fazi Kninske operacije napustili njemački front kod Knina, u hronici njemačke 373. divizije je zapisano:

“Do osjetnog slabljenja fronta kod Knina došlo je kad je 6-7.000 ljudi jaka četnička grupa vođena od popa Momčila pješačkim maršem prebačena u oblast Karlovca. Razlog koji je ovo izazvao je neprijateljstvo sa ustašama, pa je riješeno da se formira jedan četnički korpus u oblasti Ljubljane. Marševski pokret bio je pomognut od strane 373. divizije koliko god je to bilo moguće.”

Poraz Osovine

Krajem 1944. Đujić je naletom Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije primoran na povlačenje prema Lici. Osiguravši od Ante Pavelića slobodan prolaz kroz područja pod kontrolom snaga NDH, prebacuje Dinarsku diviziju preko Hrvatskog primorja i Istre u Sloveniju (tada Treći Rajh), pri čemu je počinila brojne zločine nad Hrvatima vršeći ubistva, pljačke i paleći kuće.

U Sloveniji (tada Treći Rajh), Đujićeve jedinice su ušle u sastav nemačke Operativne zone Jadransko primorje (nem. Operationszone Adriatisches Küstenland) pod komandom Višeg SS i policijskog vođe (nem. Höheren SS- und Polizeiführer) Odila Globočnika. Tu su učestvovali u njemačkim operacijama Ribecal III (nem. Rübezahl III) i Frilingsanfang (nem. Frühlingsanfang) tokom februara, marta i aprila 1945. protiv slovenačkog Devetog korpusa NOVJ.

Đujićevim snagama je 1. maja 1945. organizovan prelazak u Italiju. U svibnju 1945. u okolini Soče Đujić i njegovi saborci su razoružani od zapadnih saveznika.

Iseljeništvo

Đujić je utočište pronašao u SAD, gde je smešten kraj Čikaga, na posjedu kasnije nazvanom Libertivil (eng. Libertyville; slobodno selo). Tu se doselio iz Parizazajedno sa svojim oficirima. Kraće vrijeme je proveo u ilegali pošto su vlasti FNRJ tražile njegovo izručenje. Ti su zahtevi, zahvaljujući izbijanju hladnog rata iantikomunističkom raspoloženju SAD odbijeni, što je Đujić iskoristio kako bi konsolidovao izbjegle četnike u emigraciji. Tako godine 1957. osniva Pokret srpskih četnika Ravne Gore te uređuje njegovo glasilo, list “Srbija”.

Zahvaljujući svojim organizatorskim sposobnostima – izgradnja mnogih crkava u iseljeništvu – Đujić se vremenom nametnuo kao jedna od najuticajnijih ličnosti četničke emigracije. U međuvremenu je, nedugo nakon izručenja i procesa Andriji Artukoviću za ratne zločine, među vlastima SFRJ pokrenuta kampanja da se isti postupak zatraži i za Đujića, ali je ona zaustavljena raspadom jugoslovenske države. Vojislava Šešelja je 28.6. 1989. godine, na 600. godišnjicu kosovske bitke proglasio četničkim vojvodom. Tada je poučio Šešelja neka “izgna sve Hrvate, Albance i ostale strane elemente sa svetoga srpskog tla” te se obećao vratiti iz izbjeglištva u Sjedinjenim Američkim Državama u otadžbinu, samo ukoliko Šešelj uspije “očistiti Srbiju sve do posljednjeg Židova, Albanca i Hrvata”.

Đujić daje veliku političku i financijsku podršku četničkim strankama i političarima, i Republici Srpskoj Krajini, osnovanoj u njegovom rodnom kraju. Bio je najvećim inozemnim donatorom srpske pobune u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata (novac je dobio Vojislav Šešelj). Nakon nestanka RSK u operaciji Oluja, Đujić je postao kritičar Slobodana Miloševića te 9.12. 1998. oduzeo čin četničkog vojvode Šešelju nakon što je Šešeljeva Srpska radikalna stranka 1998. godine ušla u koaliciju s Miloševićevim socijalistima.

Momčilo Đujić je umro 11. septembra 1999. godine.