Veznjak Chelseaja objašnjava kako je osvajanje SP-a 2010. pretvorilo najranija dječačka sjećanja u stvarnost.

“Moja prva nogometna sjećanja su na Zinedinea Zidanea i njegova dva gola u finalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998.” rekao je Cesc Fabregas, nakon kraćeg razmišljanja o tome ko mu je nogometni idol.

Bilo mu je 11 godina, igrao je za lokalni klub Mataro i mada to još nije znao, deset godina kasnije našao se na tom mjestu kojeg se sjeća kao dječak. Put mu je počeo 2008. kada je zabio odlučujući gol za Španiju, gol koji je odredio sudbinu La Roje.

Pobjedonosni jedanaesterac protiv Italije na Euru 2008. značio je da Španije više nije vječita žrtva četvrtfinala. Na SP-u 2006. nisu prošli ni osminu finala. Cesc, kojeg je Luis Aragones otkrio i postavio ga u reprezentaciju s 18 godina, živo se sjeća tadašnjeg trenera.

“On je ostavio velik trag na mene, mentalno i psihički“, rekao je Fabregas, te dodao: “Nikad nisam volio biti na klupi, takav sam.“

Nakoj fijaska na SP-u 2006. u Njemačkoj, kada su izgubili od Francuske, Španija je igrala prijateljsku utakmicu s Peruom i Cesc je ušao pri rezultatu 1:1.

“Pobijedili smo s 2:1, a ja sam asistirao Joanu Capdevili,” prisjeća se sa smiješkom. Na povratku u svlačionicu bio je, “vrlo ozbiljna izraza lica“, a Aragones se pojavio kao luđak!

“Zgrabio me za vrat i počeo galamiti na mene jer sam bio ljutit.“

Cesc tvrdi da nije bio ljut, te da, čak i da jest, znao je da ne smije reći da je to zbog toga što nije bio u početnoj postavi, jer bio je najmlađi igrač u kadru. Aragones ga nije puštao i nastavio je vikati:

“Ko je asistirao za gol? Možda ja? Ili ti?”

Cesc se sada tome smije. Ali tada baš i nije. Tada nije imao popis trofeja kakav ima danas. Prvi veliki trofej, Euro 2008. savršeno ilustrira odnos između trenera i učenika. (goal.com)