Ceres u promjeru ima tek nešto manje od 1000 kilometara i donedavno se smatralo da je najveći asteroid u tom dijelu asteroidnog pojasa obična gola stijena. No, nakon analize podataka što ih je do 2018. prikupila NASA-ina letjelica “Dawn”, ova slika o Ceresu sasvim se promijenila.
U svojoj vijesti o naučnom otkriću, NASA navodi da je “Dawn” prišla Ceresu na udaljenost od samo 35 kilometara, odakle je snimala ovaj mali planet.
Letjelicu su naučnici sa Zemlje namjerno uputili da se Ceresu približi s one strane s koje se nalazi krater Occator, zbog tamošnje bijele površine ovog svemirskog tijela, za koje nije bilo jasno koji su razlozi za neobičnu boju.
Naučnici su na Zemlji dobili tako dobre snimke, iz kojih su shvatili da je riječ o slojevima natrijevog karbonata, odnosno da je skoreni pokrov soli na tom mjestu morao preostati nakon izbijanja velikih količina tekućine na površinu i njihovog isparavanja.
Odakle je ta tekućina dolazila, to je bila tajna sve do najnovije objave rezultata istraživanja istovremeno u Nature Astronomy, Nature Geoscience, and Nature Communications.
Uprkos tome što ima masu samo četiri posto one Mjesečeve, Ceres u sebi okuplja cijelu trećinu mase asteroidnog pojasa i sa svojih skoro 1000 kilometara u promjeru dovoljno je masivan za gravitaciju koja je dovela do njegovog kuglastog oblika.
Proučavanjem Ceresovih gravitacijskih specifičnosti, znanstvenici su otkrili da ovo malo tijelo u sebi krije ogroman rezervoar vode zasićene solima, i to dubine 40 kilometara, a širine nekoliko stotina kilometara.
Mjesto na kojem je taj rezervoar jednim svojim malim dijelom izišao na površinu, krater je Occator, promjera 92 kilometra. Promatranjima se doznalo da je on relativno mlad, nešto manje od dva miliona godina, kao i to da na tom mjestu voda povremeno isparava u svemir.
Otkrićem je popis planeta, satelita, sad i asteroida na kojima ima vode u Sunčevom sistemu, proširen za još jednog. Od ranije su tu Zemlja, Jupiterov satelit Evropa sa svojim tekućim oceanom vode ispod ledene kore, Saturnovi sateliti Enceladus i Ganimed, Mars u smrznutom stanju, Uran i Neptun za koje se pretpostavlja da vodu imaju pod ogromnim pritiskom ispod svojih plinovitih slojeva, te Pluton, potpuno zamrznut.
Sveukupno, procjenjuje se, u Sunčevom sistemu postoji između 25 i 50 puta više vode od količine koja postoji na Zemlji. (N1)
