Mnogi koji su u cjelini ili djelimično gledali videa kažu kako su to činili kako bi dobili informacije ili su htjeli zadovoljiti svoju znatiželju

Na ljeto 2014. dva su videa objavljena koja su šokirala svijet. Prikazivala su dekapitaciju, od strane ISIL-a, dvojice novinara. Prvo Jamesa Foleyja, a onda Stevena Sotloffa. Iako se o videima puno diskutirali na televiziji, u printu i na internetu nisu prikazane cijele snimke. No, nije ih bilo teško pronaći videe na internetu.

U to je doba Sarah Redmond pri sveučilištu u Kaliforniji sa kolegama već godinu dana radila longitudinalnu studiju da ocijeni psihološke reakcije na teroristički napada na maratonu u Bostonu, koji se dogodio u travnju 2013. godine. Shvatili su kako mogu koristiti iste uzorke odraslih Amerikanaca da istraže kakve to vrste ljudi odaberu gledati ISIL-ovske dekapitacije – i zašto? Njihovi su zaključci objavljeni u znanstvenom časopisu American Psychologist.

Do kraja proljeća 2013. istraživači su regrutovali 4.675 odraslih preko interneta, te ocijenili njihovo mentalno zdravlje, navike u gledanju televizije, demografiju, političke navike i vjeru. Šest mjeseci kasnije, sudionici su također prijavili boje li se budućeg terorizma te koliko su izloženi nasilju.

Onda, između april i juna 2015. – otprilike osam mjeseci nakon što su dva ISIL smaknuća objavljena – 3.294 sudionika anonimno su prijavili jesu li gledali video, te jesu li gledali cijeli ili samo dijelove, ili ipak uopšte ne. Oko 20 posto reklo je kako su gledali dio jednog videa, a još pet posto reklo je kako su barem jedan gledali do kraja. Ljudi u toj grupi su mahom bili muškarci, kršćani i nezaposleni, gledaju češće televiziju od prosjeka, i imaju više iskustva s nasiljem. Oko 3000 sudionika pristalo je pisati o svojim motivacijama za gledanje, prekid gledanja ili negledanje videa.

Mnogi koji su u cjelini ili djelimično gledali videe kažu kako su to činili kako bi dobili informacije i potvrdili da videa postoje, ili su htjeli zadovoljiti svoju znatiželju o tome što videi prikazuju. Oni koji su prestali gledati u nekom trenutku kažu kako su to ponajviše iz emocionalnih razloga (bilo im je, naprimjer “previše tužno”) – ili jer nisu htjeli imati osjećaj da gledanjem podržavaju ISIL.

Godinu dana nakon što su sudionici dali svoje odgovore, riješili su još online anketa, i istraživači su shvatili da oni koji su pogledali barem dio videa imaju veći nivo stresa i veću bojazan od budućnosti i negativnih događaja od onih koji nisu pogledali video. Prije toga je temeljito ispitana njihova prošlost sa stresom, izloženošću nasilju tokom života te prethodnim već (ne)postojećim strahom od negativnih događaja.

Longitudinalna priroda studije, sa važnim psihološkim podacima sakupljenim prije nego što su videi objavljeni, kao i nakon, daje im povjerenje u njihove zaključke – da gledanje takvog sadržaja “može pojačati već postojeće strahove i osnažiti psihološku simptomatologiju, demonstrirajući negativni psihološki učinak gledanja sadržaja koje produciraju teroristi”.

Kako Redmond i njezini kolege zaključuju, jedna od implikacija je i to da “gledanje takvog sadržaja pomaže teroristima da usade strah, što je i jedan od njihovih ciljeva”. Dosadašnja istraživanja o tome zašto ljudi gledaju jezive videe do sada se fokusirala na fikcionalni materijal. Ovo je prvo istraživanje koje se bavi ne samo postotkom ljudi u općoj populaciji koja gleda stvarno nasilje, nego i zašto – te koji su psihološki efekti.

Rad postavlja različita pitanja, među njima kako bi mediji trebali pokrivati takve događaje. Prikazivanje cjelokupne dekapitacije na televiziji bilo bi nezamislivo. Ali je li i brojno aludiranje na to bilo potrebno. Možda je nagnalo mnogo ljudi – posebno one s već postojećim strahovima – da pogledaju sav materijal na “svoje oči” te time pojačaju svoju anksioznost, što onda pak, ironično, rezultira time da traže tu vrstu šokantnog materijala i za budućnost. Kako zaustaviti “spiralu straha” biti će važno pitanje za budućnost. (Express.hr)