Možemo li uopšte govoriti o koncentraciji u vremenu kada je gotovo sve što radimo prožeto digitalnim navikama, a društvene mreže dostupne 24/7?
Da li vam se nekada dogodilo da tokom učenja ili rada nesvjesno posegnete za telefonom, samo da biste "brzo" provjerili obavještenja, a zatim se na društvenim mrežama zadržite mnogo duže nego ste planirali?
Koliko puta ste izgubili tok misli jer vam je pažnju odvukao novi "lajk" ili poruka? Možemo li uopšte govoriti o koncentraciji u vremenu kada je gotovo sve što radimo prožeto digitalnim navikama, a društvene mreže dostupne 24/7?
Ibrahim Omeragić je srednjoškolac koji provodi između pet i čak petnaest sati dnevno na svom mobilnom telefonu. Kaže da ga telefon često ometa u svakodnevnim obavezama i da mu neprestano oduzima pažnju, ali da je to prosto navika koje se teško riješiti. Slično ponašanje ima i Đina Pekarić, studentica prve godine, koja navodi da joj se često dešava da tokom učenja mora provjeravati svoj telefon.
Društvene mreže značajno su uticale na koncentraciju i smanjenu mogućnost potpunog posvećivanja obavezama, a istraživanja navode da je prosječno vrijeme provedeno na telefonu čak šest do osam sati dnevno. Stručnjaci zato smatraju da je jedini efikasan način da se adekvatno spremi za fakultet, posao ili školu potpuno gašenje ili odlaganje telefona.
Profesorica Elma Selmanagić-Lizde za Aljazeera Balkans pojašnjava da mladi danas imaju jednu novu vrstu straha, isključivo povezanu sa društvenim mrežama. Tačnije, riječ je o takozvanom "strahu od propuštanja".
"Ovaj strah u psihologiji opisuje stanje uznemirenosti koji osjećamo zbog dojma da drugi ljudi žive ispunjenije i zanimljivije živote od nas" - kazala je Selmanagić-Lizde. Ova profesorica sa Univerziteta u Sarajevu radila je istraživanje sa kolegom iz Krakova gdje su se na uzorku od 800 mladih, prosječne starosti od 13 godina, bavili fenomenom zastupljenosti straha od propuštanja.
Rezultati su pokazali da 20-ak posto mladih pokazuje nekoliko simptoma straha od propuštanja informacija na internetu, dok 30% njih pripada rizičnoj grupi ovisnika o istom.
Također, istraživanje koje je sproveo Reuters Institut 2024-e godine pokazalo je da čak 35% ispitanika osjeća preopterećenje količinom informacija koje svakodnevno dobijaju. Danas je ovaj fenomen u literaturi poznat kao "selektivna izloženost vijestima" ili "informaciona anksioznost".
U 21. vijeku podaci i pažnja predstavljaju najvrednije valute
Komunikologinja Tahani Komarica, pojašnjava da, iako digitalne tehnologije nude brojne mogućnosti, isto tako postoje i brojna istraživanja koja pokazuju da upravo one najčešće odvraćaju pažnju korisnika i doprinose razvoju poremećaja pažnje, pa čak i empatije.
Ljudi danas, iako fizički zajedno – sjedeći za istim stolom, u suštini su okrenuti svako svojem ekranu. Mobilni telefoni postali su produžetak ruke, a njihovo stalno provjeravanje narušava prisutnost u trenutku i smanjuje kvalitet socijalnih odnosa.
"Nekada je televizor bio centralna tačka okupljanja porodice – svi su gledali isti sadržaj, komentarisali ga i dijelili utiske“, podsjeća Komarica “međutim, danas, čak i kada članovi porodice borave u istom prostoru, svako gleda u svoj ekran i u svoj svijet. To stvara atmosferu otuđenosti i površnosti u komunikaciji", pojašnjava ona.
Ovisnost o internetu, kao zaseban psihološki poremećaj koji dovodi do socijalne izolacije, depresije, bračnih problema, akademskog neuspjeha i smanjenje produktivnosti na poslu, među prvima je razvila Kimberely Yound još davne 1995. godine. Danas, kada je internet još zastupljeniji i dostupniji svima, posljedicama smo izloženi još više.
Digitalna era: prisutni, ali odsutni
Ubrzan razvoj digitalnih tehnologija i stalna izloženost ekranima ostavljaju ozbiljne posljedice na koncentraciju, naročito kod djece i mladih. Igranje online video igara, prema najnovijim analizama, dovodi do značajnog smanjenja raspona pažnje – sa prosječnih 12 sekundi na svega 8.
Ovakav pad ukazuje na to da digitalni sadržaji sve više oblikuju način na koji obrađujemo informacije, često na štetu dubljeg fokusiranja.
"Trenutno sam u fazi ukidanja svih društvenih mreža radi bolje produktivnosti, ali i toga što shvatam da zbog njih nemam vremena za druge stvari", kaže studentica Amra Mujabašić i dodaje da prilikom korištenja društvenih mreža najviše vremena provede na instagramu i whatsapp-u.
Sličnog stajališta je i studentica Jasmina Bojić koja je primijetila da "društvene mreže smanjuju koncentraciju i otežavaju održavanje fokusa u svakodnevnim aktivnostima", a što ne želi da postane njena praksa.
Stručnjakinja Tahani Komarica tvrdi da je pažnja danas postala raspršena te da upravo to otežava dubinsku komunikaciju, kvalitetno učenje, pa čak i osnovno slušanje sagovornika. Međutim, stvari ne možemo posmatrati selektivno i sve ovo ne znači da internet u potpunosti trebamo isključiti iz našeg života.
"Olakšice koje smo dobili zahvaljujući internetu nisu zanemarive, kao što je plaćanje računa i to da ne moramo čekati u dugim redovima, potom dostupnost audio knjiga ljudima sa oslabljenim vidom ili, recimo to da online knjige zauzimaju mnogo manje fizičkog prostora, a uputstvo za upotrebu nekog tehničkog aparata brzo nađemo na YouTube tutorialima", pojašnjava Komarica i smatra da samo svega trebamo postati više svjesni.
Digitalno djetinjstvo: Zašto je fizičko okruženje ključno za razvoj djece i mladih
Komarica posebno naglašava koliko je uloga roditelja važna u današnjem digitalnom svijetu. Kada fizičko prisustvo roditelja u životima djece zamijeni samo virtuelna povezanost, posljedice mogu biti dugoročne i duboke. Djeca prirodno teže kretanju, istraživanju, angažmanu – a ekrani, koliko god bili privlačni, ne mogu trajno zadovoljiti njihovu potrebu za pažnjom, igrom i osjećajem pripadnosti.
Umjesto da digitalni uređaji budu rješenje za svakodnevnu dinamiku, djeca bi trebala biti uključena u porodični život – kroz jednostavne zadatke, zajedničke aktivnosti i male odgovornosti koje im pomažu da osjete kako su korisni i voljeni.
"Neophodno je obnoviti ulogu koju fizičko okruženje ima u svakodnevnom životu mladih, jer upravo kroz takvo okruženje razvijaju se empatija, odgovornost i osjećaj zajedništva. Umjesto da se pažnja djece preusmjerava ka digitalnim uređajima svaki put kada postanu nemirna, korisnije bi bilo ponuditi im boravak u prirodi, fizičku aktivnost ili jednostavne kućne zadatke – iako to možda iziskuje dodatni napor roditelja", pojašnjava Tahani.
Također, smatra da je od izuzetne važnosti za sve dobne skupine, održavanje fizičkih kontakta sa drugim ljudima, posebno kod djece i omladine, kako bi se razvijala empatija, a posljedično i emocionalna i socijalna inteligencija.
"Djeca i mladi treba da nauče da upotrebaljavaju prednosti internet okruženja, a ne da ono njih zloupotrebljava", poručuje Komarica.
U vremenu u kojem digitalni svijet sve više preuzima našu svakodnevicu, važno je ne zaboraviti koliko su stvarni odnosi, fizičko prisustvo i zajednički trenuci nezamjenjivi. Djeca i mladi ne trebaju samo ekran pred sobom – oni trebaju ruku koja će ih voditi, glas koji će ih slušati i prisustvo koje će im pokazati da pripadaju. Tehnologija može biti korisna, ali nikada ne smije zamijeniti ono što nas čini ljudima: bliskost, empatiju i istinsku povezanost.
Na kraju dana, ono što najviše oblikuje mlado biće nisu aplikacije, algoritmi ni digitalni trendovi – već osmijeh roditelja, toplina doma i osjećaj da su viđeni, vrijedni i voljeni.
