Aleksandar Čiglovski (40) je prije 12 godina stegao srce, spakovao kofere, pozdravio se sa porodicom i, suočen sa činjenicom da u Srbiji ne može da nađe normalan posao, preselio se na drugi kraj sveta u Čile. On je danas direktor u Google-u za Južnu Ameriku, a iako je više od decenije u Čileu, Srbija mu i dalje jako nedostaje. Međutim, za povratak nema šanse.

“Kada sam završio fakultet nadao sam se da ću naći neki posao i početi neku novu etapu u svom životu. Međutim poslije nekoliko godina traženja shvatio sam da gubim vrijeme. Firme se zatvaraju, nema zanimljivih projekata, niske plate, nema ponude posla, a potražnja je prevelika. Nije bilo potrebno da budeš genije da shvatiš da možeš da se probudiš za nekoliko godina i da nemaš ništa od života.” – prisjeća se Aleksandar, inače diplomirani mašinski inženjer.

Aleksandar je nekoliko godina pokušavao, radio je za niske plate, volontirao, pokušavao da stekne iskustvo i nađe posao od koga zapravo može da se živi. Ali, onda je shvatio da mu je jedina šansa odlazak iz zemlje, a prva opcija mu je, kao i velikom broju Srba, bila Australija. Međutim, novac je ponovo predstavljao problem.

“Kada neko zarađuje 200 eura i za cijeli vizni proces treba da skupi između 15 i 20 hiljada eura, to je kao nemoguća misija. Tu se pojavila opcija preko jednog prijatelja da odem u Čile i evo još uvijek sam tu.” – kaže Čiglovski.

Prvi koraci ka uspjehu u dalekoj zemlji nisu bili laki, iako je učio španski jezik, ubrzo je shvatio da Čileanci govore sasvim drugačije, pa mu je trebalo dosta vremena da nauči da se dobro sporazumijeva. Poslije prvog perioda adaptacije, upoznavanje kulture i običaja, Aleksandar je shvatio da mu predstoji žestoka borba.

“U početku taj vjetar promjena je jak, pogotovo kada postoji nada da nešto drugačije može da se desi u tvom životu, ali s druge strane uvijek postoji strah, šta ako ne uspijem. Jednostavno, neuspjeh nije bio opcija. U početku ne toliko, ali vremenom počinje da raste osjećaj da ne živiš u svom svijetu i da nećeš biti svoj na svome. Iako sam prihvaćen izuzetno lijepo od strane Čileanaca i nikada nisam imao nikakav problem, nikada se ne gubi osjećaj da si stranac. Osjećaj da ti fali nešto je stalno prisutan, i sa godinama samo raste.” iskren je naš sagovornik.

Veliku pomoć našao je u jednom Hrvatu kojeg je tamo upoznao, Davoru Rafaeliju i njegovom sinu Igoru, koje naziva svojim čileanskim očevima. Sa njima je radio osam godina, a danas je u Google-u direktor operacija data centra za Južnu Ameriku. Oženio je prelijepu Čileanku Daisy Andreu Njankupan Čiglovski i sa njom ima dvije kćerke, koje nose srpska imena, Katarina i Jelena. Ipak, ovaj uspješni i hrabri Srbin i danas poželi da može da se nađe sa svojim prijateljima u Beogradu.

“Uvijek možes da se čuješ preko interneta, telefona, ali ne možeš nikad više da se skupiš sa svima, da odeš na Adu, da odeš na slavu, da budeš na svojoj slavi, da budeš na svadbama, rođendanima, rođenjima djece, krštenjima prijatelja i rodbine. Jednostavno, postaješ svake godine sve blijeđa sjenka nečega što je moglo da izgleda drugačije, samo da si rođen u drugom vremenu i drugom društvu. Nedostaje mi Srbija, ali ne mogu da se vratim. Pričajući sa prijateljima vidim da se stvari nisu popravile, a ja sada imam porodicu o kojoj treba da razmišljam.” kaže Aleksandar.

Sa velikim uspjehom dolazi i puno obaveza, pa pored napornog radnog vremena od 9 sati, provodi dosta vremena i u prijevozu, pa mu malo vremena ostaje za porodicu i ostale stvari koje bi volio da radi. Kako kaže, na zapadu je tako, što više zarađuješ, to ti manje vremena ostaje, ali i da može da vrati vrijeme, ipak bi donio istu odluku i tog dana, prije 12 godina, spakovao bi kofere i preselio se u Južnu Ameriku.

“Ja bih ponovo uradio isto što sam uradio i prije 12 godina, ali ne mogu da generalizujem savjet svim mladim ljudima koji razmišljaju o tome danas. To je jako teška odluka. Razumno je lako donijeti takvu odluku, ako pogledate situaciju u regionu, ali emotivno je teško. Ipak, svako treba da pokuša.” savetuje Aleksandar. (24 sata.rs)