Utorak, 15. Juna 2021.
Tuzlanski.ba logo

Zašto je svako nasilje terorizam, a krivci unaprijed poznati?

Preuzmite sliku

Da bi se neki nasilni čin mogao okarakterisati kao terorizam, mora imati četiri elementa: motiv, politički cilj, strah i nasilje.

Piše: Mladen Obrenović

Val nasilja koji je pogodio francuske, belgijske i, na kraju, njemačke gradove i odnio brojne žrtve otvorio je i rasprave o tome što jeste a što nije teroristički čin, tko su teroristi a tko masovne ubojice, ali i stigmatiziranja pojedinih vjerskih i nacionalnih zajednica. Postalo je nepisano pravilo, nažalost, da je svaki oružani incident, uključivo i svakodnevna ubojstva koja su punila crne kronike promatraju pod povećalom, traže se imena i motivi, a onda i donose olake kvalifikacije.

Uz sve to zamijećeno je i sve češće optuživanje psihički bolesnih osoba za masovne zločine. No, psihijatri ukazuju kako je, slikovito rečeno, njih 99,99 posto zapravo nenasilno i vrlo mirno. Nedavni napad u Minhenu, napominju, tek je rijedak, doduše vrlo krvav i tragičan incident.

„Da bi se neki nasilni čin mogao okarakterisati ili kvalificirati kao terorizam, neophodno je postojanje četiri osnovna elementa: motiv, politički cilj, strah i nasilje“, napominje Jasmin Ahić s Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu.

I njegov kolega Miloš Popović, također stručnjak za sigurnost, podsjeća kako kako „tradicionalna akademska definicija označava terorizam kao upotrebu nasilja protiv civila radi ostvarenja političkog cilja“.

„Politički cilj može da varira od promene vlasti preko promene određenih ljudi na vlasti i zahteva za socijalnim i ekonomskim reformama do borbe protiv strane okupacije. Ipak, ova definicija nije univerzalno prihvaćena od strane država koje je kroje u skladu sa svojim interesima. Pojedine izjednačavaju akt nasilja sa borbom za slobodu ili protiv represije, dok druge poistovećuju napad na policiju i vojsku sa terorizmom“, objašnjava Popović.

Elementi terorističkog čina

Dok su napade u Francuskoj – prošlogodišnji „petak 13-ti“ u Parizu koji je za posljedicu imao 130 ubijenih i više stotina ozlijeđenih, smrtonosni pohod kamionom u Nici koji je odnio 84 života ili nedavno brutalno ubojstvo svećenika u Normandiji – povezivali s ISIL-om ili je ta skupina preuzela odgovornost za njih, napadi u Njemačkoj imali su drugačiji karakter i aktere. Ili su ih počinili psihički nestabilne osobe, ili izbjeglice koje su bile nezadovoljne svojim statusom, no stvari se ni slučaju ne smiju generalizirati. Niti olako ljude nazivati teroristima.

Nije svako nasilje terorizam

Stručnjak za sigurnost Jasmin Ahić ukazuje kako je „zasigurno da mainstream mediji imaju veoma važnu i nesumnjivo predimenzioniranu ulogu u našem shvatanju i razumijevanju terorizma i opasnosti od terorizma“.

„Svjedoci smo da masovni mediji umnogome doprinose kreiranju mišljenja, stavova, te u mnogim slučajevima podupiru osjećaj straha i panike u javnosti“, upozorava.

Naročito želi ukazati i na „neophodnost razlučivanja i ispravnog određenja različitih nasilničkih akata širom svijeta“. „Nije svako nasilje terorizam i potrebno ga je sa posebnim oprezom kvalificirati. Upravo u tom dijelu smatram da je i odgovornost medija u izvještavanju, naročito kod prvih informacija, veoma važna“, kaže Ahić.
„Imajući u vidu sve definicije i odrednice, naročito imajući u vidu činjenicu da profil teroriste ne podrazumijeva psihički bolesnu osobu, već naprotiv – odlučnu, proračunatu individuu posvećenu ideološkom ili političkom cilju – ne bismo trebali povlačiti takvu vrstu paralele“, upozorava Ahić.

U tom smislu, govoreći o napadu u Minhenu, napominje kako je taj akt „imao tri elementa koja se mogu povezati sa terorizmom, ali nije imao ovaj krucijalni, a to je politički cilj“. I zbog toga su ga, podsjeća, njemačke vlasti kvalificirale kao masovno ubojstvo.

„Slažem se da bi se u određenim teorijama njegova eventualna inspirisanost određenim teroristima ili terorističkim akcijama mogla dovesti u vezu sa aktom koji je počinio, ali u konačnici to ga ne svrstava u teroriste. No terorizma, odnosno, teroriste nema bez jasno definisanog ideološkog, odnosno političkog cilja“, dodaje.

‘Usamljeni vukovi’

Kolega mu Popović otvara još jedno pitanje u definiranju terorizma i terorista nakon posljednjih napada u Europi, po kojem treba odgovoriti je li akt nasilja koji je počinio pojedinac na svoju ruku terorizam?

„Odgovor je potvrdan ako je taj pojedinac na umu imao jedan od političkih ciljeva, kao npr. [Anders Behring] Breivik u Norveškoj. Međutim, ako je napad izveden iz ličnih razloga, npr. nezaposlenost, porodične nesuglasice ili psihički problemi, onda se takav akt ne smatra terorizmom već kriminalom“, objašnjava Popović.

Po njemu, „slučaj postaje zamršen kada transnacionalna teroristička organizacija preuzme odgovornost za pojedinca o čijim se motivima malo zna kao što je bio slučaj sa napadom u Nici“.

Smatra da to „vodi ka još jednom trendu u Evropi, posebno nakon napada u Belgiji, Francuskoj i Nemačkoj u kojem pojedini državni službenici i mediji sve češće označavanju akt nasilja pojedinca kao delo terorističke organizacije bez prethodne istrage o povezanosti između napadača i organizacije“.

„Oni to rade jer je lakše boriti se protiv neprijatelja sa imenom i infrastrukturom nego protiv ‘usamljenih vukova'“, zaključuje.

Ne stigmatizirati sve psihički bolesne

Iako psihijatri upozoravaju da ne treba stigmatizirati sve psihički nestabilne osobe zbog napada koje izvode pojedinci, često se u smrtonosnim napadima upućuje u tom smjeru i upire prstom u ljude koji imaju zdravstvenih problema koji ili nisu prepoznati, ili jednostavno „eksplodiraju“ u jednom trenutku.

Skupina političkih analitičara, koje predvodi Britanac David Lea, konstatira kako su u napadu nožem i sjekirom u bavarskom vlaku, ubojstvu devet ljudi u Minhenu, napadu mačetom u Reutlingenu i napadu bombaša samoubojice u Ansbachu počinitelji zločina „imali mentalne poremećaje, koji su rezultat njihovog ranijeg ponašanja“ te im je „sve veća opća nestabilnost ‘olakšala’ da se izraze kroz nasilje“.

Upitana da prokomentira takve tvrdnje, jedna je sarajevska psihijatrica, pod uvjetom anonimnosti, upozorila da „apsolutno treba odvojiti nasilje koje počine pojedinci od ponašanja najvećeg broja psihički bolesnih osoba, jer je njih 99,99 posto zapravo vrlo mirno i nenasilno“.

„U ime svih divnih ljudi koje liječimo, molim da se zaštite psihički bolesne osobe. Psihički poremećaji su jako česti, a većina njih je potpuno izlječiva i postoje dostupne usluge u sustavu zdravstva. Stoga je preporuka stručnjacima da prate one koji se liječe, uzimaju li lijekove i idu li na kontrole, a oboljelima – puno je bolje zatražiti pomoć, nego zazirati od nje“, zaključuje. (Al Jazeera)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: , ,