Prizor djeteta koje je nageto nad mašinom za šivanje u vrućoj tvornici bez zraka, nikada vas neće napustiti.

Dječak koji nema više od 11-12 godina, pogledao me je sa tračkom osmijeha na licu, prije nego je nastavio da radi. Imao sam osjećaj kao da me neko udara, udara u stomak.

Rečeno mi je da je dječiji rad endemski u Turskoj. Ali nisam bio spreman stvarno se suočiti s tim. Ili sa razmjerima tog problema. Jedan podrum radionice je bio gotovo pun djecom, od kojih njih većina nija bila starija od osam godina, pravi prikaz Dickensove mizerije.

Bio sam u Istanbulu kako bi istražio navode da se sirijska djeca i izbjeglice eksploatišu u tekstilnoj industriji. A posebno da mnogi od njih rade na odjeći namijenjenoj za našu (englesku) High Street.

Ova tajna istraga bila je neuobičajeno varljiva. Tajno snimanje je ilegalno u Turskoj, a mi smo se uz to nalazili na pola istrage kada je u državi proglašeno vanredno stanje. Rutinski nas je policija zaustavljala i ispitivala. Naša oprema za tajno snimanje je morala biti dobro skrivena.

Ipak, pronalazak sirijskih izbjeglica i djece koja prave brendiranu odjeću za tržište Velike Britanije nije bilo komplikovano.

Samo mali postotak od oko tri miliona sirijskih izbjeglica u Turskoj ima potrebne dozvole za rad. Kako bi preživjeli, oni moraju da ilegalno rade, bez ikakvih prava i za veoma male plate. Baš po mjeri radne snage u tekstilnoj industriji, podsjetnik da je nečija nevolja, nekom drugom prilika.

Imao sam priliku i sam vidjeti kako ide ova vrsta eskploatacije. Bilo je malo prije osam sati ujutro. Grupa ljudi se okupila na uglu ulice u predgrađu Istanbula, svi očajnički u potrazi za poslom.

Snimali smo kroz zatamnjeno staklo našeg kombija na nekoliko metara udaljenosti, gledajući posrednika kako ‘kupi’ dnevnu radnu snagu, birajući ih jednog po jednog. Oni koji su se ukrcali u autobus, odvezeni su do fabrike.

Sada znamo da su njih oko sedam radnika bilo izbjeglice iz Sirije. Jedan je imao samo 15. Drugi, zvat ćemo ga Omar, bio je naš izvor.

Pratili smo ih dok se autobus nije zaustavio ispred fabrike u industrijskoj zoni nekoliko kilometara daleko. Poznavali smo ovu fabriku. Rečeno nam je da se tu šije odjeća za svjetske vodeće brendove.

Kasnije te večeri, Omar i ja smo se sreli. Pokazao mi je etikete odjeće na kojoj je radio taj dan. Odmah sam ih prepoznao. A i vi biste.

Tokom nekoliko sedmica, bolje sam upoznao Omara i njegove prijatelje. Kao i drugi Sirijci s kojima sam razgovarao, svi oni su svjesni da ih se iskorištava, ali isto taku su znali da ne postoji mnogo što mogu učiniti u vezi toga.

Neki od njih su bili plaćeni nešto više od funte na sat, što je daleko ispod turskog minimalca. 15- godišnjak mi je rako da bi više volio da je u školi ali nije si mogao priuštiti da ne radi. Tako da je provodio više od 12 sato dnevno peglajući odjeću koja se potom slala u Veliku Britaniju.

Svi brednovi koje sam kontaktirao tokom ovog programa su rekli da imaju redovne kontrole u fabrikama u kojima garantuju standard. Neke od tih revizija se dešavaju nenajavljeno. Ali mi je dječak iz Sirije objasnio kako fabrike zaobilaze taj problem. Kada revizori stignu, ilegalni radnici se sklone. A kad oni odu, radnici se vraćaju na svoja mjesta. Jednostavno. Neki od brendova su prihvatili svoje propuste u reviziji i sada pokušavaju da se uvežu sa sindikatom i nevladinim sektorom kako bi se protiv toga i izborili.

Druge fabrike revizori nikada neće ni posjetiti, jer što se tiče brendova, oni ne šiju njihovu odjeću. Oni su dio lanca subdobavljača koji čine većinu tekstilne industrije u Turskoj. Oni uzimaju narudžbe od tzv. fabrika prve klase- zvaničnih dostavljača brendovima – ali često bez njihovog znanja.

Ovdje ćete i pronaći najgoru zloupotrebu sirijskih izbjeglica i djece. Odlučili smo pratiti njihova dostavna vozila do ‘fabrika prve klase’, nadajući se da će nas dovesti do niže karike u lancu dobavljača.

Naš plan je bio uspješan ali i užasno razočaravajući. Snimili smo i dječaka koji je nosio i vukao vreće sa materijalima velike koliko i on sam, te ih stavljao u kombi. Nije imao više od 12 godina.

Ušli smo u fabriku predstavljajući se kao vlasnici novog modnog poslovanja. U menadžerovom uredu smo odmah opazili jaknu koja je napravljena za britanske trgovce. Proslijeđena je dalje. Kasnije, nakon što nas je vlasnik pokušao zastrašiti da ćemo završiti na podu tvornice, ponovo smo vidjeli dječaka.

Pažljivo je slagao odjeću na mašinu za peglanje. Kratko nas je pogledao pa se vratio svom poslu. I nažalost nije jedini –još šestero sirijske djece njegovih godina radilo je tu.

Učinjeni su napori da bi se ta djeca vratila obrazovanju, a procjenjuje se da čak 400.000 djece radi, od kojih većina u tekstilnoj industriji. Razgovarao sam i sa roditeljima neke od djece. Oni ne žele da njihova djeca rade, ali kažu kako jednostavno nemaju izbora.

Jedan 13-godišnji dječak mi je rekao da je između poslova. Jutro je proveo tražeći posao. Nije imao sreće. Pitao sam ga šta će sada raditi. Suze se polako spustile niz obraz kada je rekao da ne može živjeti ukoliko ne radi.

Naši dokazi su potvrdili da veliki modni brendovi profitiraju na izbjeglicama i njihovom djecom.

Svi uključeni brendovi kažu kako su u potpunosti protiv dječijeg rada i bilo kakve eksploatacije sirijskih izbjeglica. Ali istraga je pokazala da oni nekada i ne znaju ko i gdje pravi njihovu odjeću, a sve dok se to ne popravi ovakva eksploatacija će se sigurno nastaviti. (federalna.ba/bbc.com)