Petak, 13. Decembra 2019.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

U bašti otkrio kosti više od 60 ljudi

U Sibiru su u jednoj bašti pronašli masovnu grobnicu. To su ostaci Staljinovih žrtava iz tridesetih godina prošlog vijeka. Ali institucije ne reaguju. Rusija još uvijek ima poteškoća u suočavanju sa prošlošću.

Bijele vreće za brašno jedva upadaju u oči na bijelini novog snijega. Stoje pored jedne jame. Iskopao ju je Vitalij Kvaška u svojoj bašti. Upravo je izvadio tri duge kosti iz zemlje. I jednu lobanju. Otkako je došla zima, iskopavanje je sve teže, kaže Kvaša i dodaje: „Ako ne požurim, zemlja će se još više zamrznuti. Ali ne moram još puno da kopam jer se moje zemljište završava za nekoliko metara. Kod komšijine međe je kraj. Onda ću to pokriti betonskom pločom“, piše DW.

Kada je prije nekoliko mjeseci Vitalij Kvaška htio da proširi kuću, počeo je sa kopanjem jame za temelje. Tada je otkrio nešto užasno. Naišao je na ljudske kosti. Lobanje, ruke, noge, rebra. Sve više njih je vadio iz zemlje. Do sada je u bašti nakupio 10 vreća punih kostiju. To su ostaci od preko 60 ljudi. „Prvo sam iskopao jednu lobanju. Onda i drugu. Onda je počelo da se niže bez kraja“, kaže Vitalij.

U Vitalijevoj bašti se najvjerovatnije nalazi masovna grobnica iz tridesetih godina prošlog vijeka, ustanovili su stručnjaci hitno sazvane državne istražne komisije. Vitalij živi na u dalekoistočnom ruskom gradu Blagoveščensk na granici sa Kinom. Kao i u cijeloj Rusiji, i ovdje su se za vrijeme Staljinove strahovlade zbivale masovne egzekucije pripadnika opozicije i protivnika režima.

  • Sjećanje na žrtve u Moskvi

    8.000 kilometara zapadnije, u Moskvi, ljudi se sjećaju žrtava tadašnjeg terora. Kiša pljušti, a oni čekaju u redu da u mikrofone izgovore imena svoje stradale rodbine. Ukratko pričaju o svojim očevima, ujacima, djedovima, istoriju porodica koje su kao protivnici režima proganjane u vrijeme Staljinovih čistki, od 1936. do 1938.

    „Moj djeda je uhapšen i mučen. Objesili su ga za noge i povadili mu zube“,čuje se uzbuđeni glas starije gospođe. „Moj djeda, Vladimir Bukovski, imao je 67 godina. Neka počiva u miru“, kaže drugi, tihi glas. Tada je u roku od samo dvije godine uhapšeno milion i po sovjetskih građana, više od pola su ih ubili.

    To je naša strašna istorija, koju nikada ne smijemo zaboraviti”, opominje Natalija Petrova koja radi za nevladinu organizaciju Memorial. Akcija se zove „Povratak imena”. Nju je Memorijal pokrenuo prije dvanaest godina. Komemoracija se od tada odvija svakog oktobra. „Raduje me da mnogi Rusi dolaze ovamo, naročito mladi, da bi podsjetili na teror sovjetskog režima“, kaže Petrova, čiji je djeda također bio progonjen. I ona će njegovo ime kasnije izgovoriti u mikrofon.

    Protivrječna memorijalna praksa

    U jednom šatoru se dijele kandila. Ostavljaju ih pred takozvani „kamen iz Soloveckog“. Donesen je 1990 iz tajnog kažnjeničkog logora. On je danas simbol zločina Staljinovog režima. Kamen se danas nalazi na trgu Lubjanka, tačno pred zgradom ruske tajne službe FSB-a, koja je naslijedila NKVD – organizaciju koja je po Staljinovom nalogu sprovela političke čistke.

    Natalija Petrova

    Za mnoge Ruse kamen na ovakvom mjestu ima simboličnu vrijednost. Kritičari ruskog predsjednika Putina, koji je i sam svojevremeno bio na čelu ruske tajne službe, boje se da bi Rusija mogla da se vrati u autoritarna vremena. Čini se, međutim, da se u međuvremenu nerado podsjeća na nugodnu istinu o sovjetskim vremenima. Ljudi koji to ipak čine bivaju zastrašeni.

    Natalija Petrova kaže da to na svojoj koži osjećaju ljudi koji se angažuju u organizaciji za zaštitu ljudksih prava Memorial: „Prije tri godine je naša organizacija proglašena takozvanim „stranim agentom“. Ali mi uprkos tome nastavljamo sa radom, jer je naša djelatnost potrebna mnogim ljudima. To je najvažnije”.

    Institucije ga ostavljaju na cjedilu

    I u dalekom Blagovejščensku, po Vitalijevim riječima, zvanične instance se nerado suočavaju sa istroijom zemlje. Stalno je molio gradske vlasti da ga ne ostavljaju da se sam bori sa stravičnim iskopinama. „Godinu dana sam ih molio za pomoć. Kažu da nemaju ni novac ni osoblje za to. Jedino što su mi obećali jeste da će doći po posmrtne ostatke. A sam moram da ich iskopam“.

    Makar uz pomoć privatnog pogrebnika, dio žrtava našao je svoje mjesto na gradskom groblju u Blagovejščensku. Vitalij Kvaška se žali na činjenicu da su tamo sahranjeni samo sa malom metalnom pločicom i brojem. Bez imena i bez dostojanstva.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje