Avionska nesreća bila je šok za cijelu zemlju, rezultirala je dugogodišnjim istragama i ogorčenom igrom prebacivanja krivnje

Dana 28. novembra 1979. avion namijenjen turističkom razgledavanju koji je prevozio 257 ljudi zabio se u Mount Erebus, najjužniji aktivni vulkan na Zemlji visok 3794 metara smješten na Antarktici.

Svih 237 putnika poginulo je, kao i 20 članova posade na Rossovom otoku, a tragedija tog leta bio je šok za Novi Zeland, koji je na neki način uticao na sve ljude u zemlji. Nasljeđe te tragedije prisutno je i danas, 40 godina nakon nemilog događaja, piše BBC.

Kako se avion srušio?

Air New Zealand počeo je letjeti iznad Antarktika samo dvije godine prije i ti su letovi postali izuzetno popularni – nije postojao bolji način za provesti dan nego 11 sati kružiti iznad cijele zemlje, od Aucklanda do Antarktike.

Letovi su nudili prvoklasni luksuz i zadivljujući pogled na beskrajni led na ivici svijeta. Ali, tog dana 1979. stvari su krenule po zlu. Oko podneva, pilot Jim Collins prošao je kroz dvije velike petlje kroz oblake kako bi spustio avion na oko 1800 metara nadmorske visine i ponudio putnicima bolji pogled.

Pod pretpostavkom da je avion išao istom putanjom kao i prethodni letovi nad zaljevom McMurdo, nisu trebali naići ni na kakve probleme. U avionu su putnici bili zauzeti fotografisanjem, a velik broj njih kasnije je pronađen na filmovima u olupini te su neke nastale u sekundama prije same katastrofe.

No, umjesto pogleda na led i snijeg u daljini, kokpit je gledao na planinu ravno ispred njih. Nešto prije 13 sati upalili su se alarmi koji su bilježili premalu udaljenosti, a bez vremena za podizanje, avion je pao ravno da obronak planine Erebus.

Nakon višesatnog čekanja i zbrke, na Novom Zelandu su pretpostavljali kako je avion ostao bez goriva. Gdje god se nalazio, više nije bio u zraku. Potrage i spasilačke akcije poslane su i ubrzo su potvrdile najgore strahove: olupina je uočena na otoku Ross, na nižim padinama planine Erebus, i bilo je jasno da nema preživjelih.

– Ta se nesreća ne bi dogodila na modernom avionu. Današnja oprema je izuzetno dobra, imate satelitski navigacijski sistem, pa biti na pogrešnoj putanji leta jednostavno ne bi bilo moguće –  rekao je za BBC kapetan Andrew Ridling, čelnik Novozelandskog udruženja zračnih pilota. Djelomično, to je zbog lekcija naučenih iz padova poput onog TE901.

Krah nacionalnog identiteta

Dva su glavna razloga utvrđena kao uzrok pada. Piloti su bili upoznati s planom leta koji se razlikovao od onog stavljenog u računarski sistem aviona. Tim je smatrao da je njihova ruta ista kao i prethodnih letova, prelazeći led i vodu u McMurdo zaljeva, kada se zapravo staza kretala preko otoka Ross – i vulkana. Drugi uzrok je bio vremenski fenomen poznat kao bijeljenje – i to je ono što je vjerovatno zapečatilo sudbinu aviona. Bijeljenje je značilo da je značilo da svjetlost između bijelog snijega ili leda ispod i oblaka iznad njih stvara iluziju jasne vidljivosti.

Pilot je imao povjerenja u automatsku stazu leta, pretpostavljajući da je bijelo koje je vidio kroz prozor pilotske kabine jednostavno led i snijeg na vodi ispod, a ne lice planine.

Četrdeset četiri osobe nikada nisu identifikovane tokom operacija potrage. Na Novom Zelandu je tada živjelo samo oko tri miliona ljudi. Kao što su ljudi rekli u to vrijeme, gotovo svi su na neki način bili povezani sa katastrofom u Erebusu, bilo poznavanjem žrtve , pripadanjem nekoj od brojnih operacija spašavanja ili pak sudjelovanja u dugotrajnoj pravnoj bitci koja je uslijedila.

A tragedija je ostavila Novi Zeland u šoku. “Dogodila se u vrijeme kad je relativno mlada nacija bila u ključnom razdoblju pronalaženja nove pripovijesti za svoj identitet”, objašnjava Rowan Light, historičar sa Univerziteta Canterbury.

Tehnološki napredak bio je veliki dio tog novog puta, infrastruktura je bila ključna za nacionalnu priču o naseljavanju, osvajanju i sticanju kontrole nad zemljom. I doprijeti do Antarktika, oko 4500 kilometara južno, savršeno se uklapalo u tu priču. Ipak, niz užasnih katastrofa duboko je uzdrmao svijest Novozelanđana o njima samima.

U nesreći voza na Tangiwai 1953. godine smrtno je stradalo 151 osoba, a u trajektnoj nesreći Wahine 1968. poginula je 51 osoba. Sudar Mt Erebusa bio je treći na tom popisu i daleko najsmrtonosniji.

“Dakle, imali ste uistinu zanimljiv trenutak s tim katastrofama, jer su one zaista dovele u pitanje tehnološki napredak i kontrolu”, objašnjava gospodin Light. Pravna bitka koja je uslijedila nakon pada bila je drugi udarac. Novozelanđani su bili šokirani neuspjehom utvrđivanja toga što se zapravo dogodilo, a prva je istraga u biti utvrdila kako su krivci piloti.

Letjeli su znatno ispod minimalne sigurne nadmorske visine koju je postavila zrakoplovna kompanija i činilo se da je lako reći kako bi pridržavanje tog minimuma spriječilo pad. Iako je istraga također otkrila neusklađenost staza leta, ipak je zaključeno da bi veća visina spasila avion od pada.

Orkestrirane laži

Prebacivanje krivice na pilote pokazalo se kontroverznim, ali pokrenuta je i druga istraga, ovaj put Kraljevske istražne komisije, koja je krivim proglasila Air New Zealand.

Da, avion je bio znatno ispod sigurne nadmorske visine – ali istragom je utvrđeno da su letovi na Antarktiku rutinski letjeli na tako ekstremno niskim nivoima kako bi pružili bolji pogled, jer su putnici to plaćali. Čak se i promotivna brošura o slikovitoj ruti hvalila scenografijom koristeći fotografije jasno snimljene s puta ispod sigurne nadmorske visine.

Kraljevska komisija nije samo utvrdila da je avionska kompanija kriva zbog grešaka u putu leta, već je također tvrdila da je Air New Zealand u osnovi pokušao prikriti svoju vlastitu odgovornost, zavjerom o krivnji pilota. Voditelj istrage, sudac Peter Mahon, opisao je obranu zrakoplovne tvrtke kao “orkestriranu litaniju laži” – frazu koja se dugo održala u nacionalnoj svijesti.

Osjećaj izdaje i izvinjenje 40 godina kasnije

Avionska kompanija obratila se Žalbenom sudu, gdje je Mahonova presuda poništena. Igra krivice je groteskno zasjenila tugu zbog gubitka ljudskih života, a pad TE901 također je bio ozbiljan udarac ugledu Air New Zealand-a. Oni su bili ponos zemlje kao nacionalni prijevoznici, no tokom godina pokazalo se kako su oni doista krivci.

Letovi na Antarktiku nisu nikad više pokrenuti, iako jedna privatna avionska kompanija pokriva put za razgledanje Australije. Tako se pad aviona i njegove posljedice u to doba doživljavalo “gotovo kao osjećaj izdaje za ljude”, objašnjava gospodin Light.

– Nakon četrdeset godina, u ime današnje vlade, vrijeme je da se ispričamo za djelovanje avionske kompanije koja je tada u potpunosti bila u državnom vlasništvu te je kriva za rušenje zrakoplova i gubitak onih koje volite, rekla je Ardern na komemoraciji, obraćajući se porodicama stradalih.

– Izvinjavam se još jednom u ime avionske kompanije zbog načina na koji su porodice stradalih na Mount Erebusu tretirane nakon nesreće, dodala je. Prvobitna istraga okrivila je pilote za nesreću, ali je Kraljevska komisija otkrila 1981. da je glavni uzrok nesreće reprogramiranje navigacijskog sistema aviona, pri čemu avio kompanija o tome nije obavijestila posadu.

– Piloti nisu odgovorni za ovu tragediju, ovdje sam kako bi to još jednom utvrdila, rekla je Ardern. “Ali te zaključke naša vlada tada nije prihvatila. To je bilo pogrešno”, dodala je. Ovo je prvi puta da se vlada ispričala porodicama. (Express.hr)