Ponedjeljak, 1. Juna 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Sve veći jaz između bogatih i siromašnih: 162 milijardera imaju novca koliko i polovina čovječanstva

Da svijet nije pravedno mjesto jasno je u gotovo svim aspektima, naročito u onom ekonomskom. Na to ukazuje nedavni izvještaj prema kojem 162 milijardera, uključujući Jeffa Bezosa i Marka Zuckerberga, imaju jednaku količinu bogatstva kao cijela siromašna polovica svijeta, piše Huffington Post.

U svijetu danas postoji ukupno 2153 milijardera, a u 2019. oni su zajedno imali više novca nego 4,63 milijarde ljudi, otkrilo je izvješće koje koristi podatke iz Globalnog izvještaja o bogatstvu Credit Suisse Global i Forbesove ljestvice milijardera, prenosi Tuzlanski.ba.

Izvještaj koristi upečatljivu analogiju kako bi tu količinu bogatstva stavio u pravi kontekst – kad bi svako sjeo na svoje bogatstvo u iznosima novčanica od 100 dolara, većina ljudi bi sjedila na podu, osoba srednje klase iz bogate zemlje bila bi u visini stolca, a dva najbogatija čovjeka na svijetu sjedila bi u svemiru.

Oxfamov izvještaj objavljuje se svake godine kako bi se poklopilo sa Svjetskim ekonomskim forumom u Davosu, gdje istaknuti političari, poslovni lideri i imućni ljudi dolaze sa svojim privatnim avionima u taj skijaški švicarski grad kako bi razgovarali o ‘poboljšanju stanja u svijetu’.

Milijarda dolara se ne zarađuje, takav novac se samo uzima

Bogatstvo milijardera poraslo je u prosjeku za 7,4 posto godišnje od 2009. godine, navodi se u izvještaju koje je objavila međunarodna razvojna nevladina organizacija Oxfam. A 2019. je bila dobra godina za ultrabogate. Uprkos padu nivoa bogatstva početkom godine, brzo su se oporavili, a 500 najbogatijih ljudi na svijetu uspjelo je tokom godine dodati 1,2 triliona dolara svom bogatstvu, pokazala je Bloombergova analiza.

735 miliona ljudi živi s manje od 2 dolara na dan

Za neke je sposobnost pojedinaca da akumuliraju ogromne razine bogatstva, više nego cjelokupni bruto domaći proizvod nekih zemalja znak američkog sna. SAD ima najveću koncentraciju milijardera (705 pojedinaca) i prošle je godine jedina zemlja koja je imala povećanje broja milijardera.

Ali, za druge je to znak da nešto nije u redu. Ekonomistica Stephanie Kelton prošle godine je napisala: ‘Niko ne zarađuje milijardu dolara. Milijarda dolara se uzima’.

Izuzetno bogatstvo znak je neuspjelog ekonomskog sistema navodi se u izvještaju, koje izračunava da oko trećine bogatstva milijardera postoji zbog nasljeđivanja. Na primjer, bogatstvo predsjednika Donalda Trumpa izgrađeno je na stotine milione dolara koje je naslijedio od svog oca.

Jaz između najbogatijih i najsiromašnijih na svijetu ostaje velik. Istraživanje francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja utvrdilo je da se koristi od globalnog rasta ne dijele podjednako. Od 1980. do 2016., najsiromašnijih 50 posto ljudi dobivalo je 12 centi svakog dolara rasta globalnog dohotka, dok je najbogatijih 1 posto dobilo više nego dvostruko, 27 centi svakog dolara.

I dok je ogroman broj ljudi izvučen iz siromaštva u posljednjih nekoliko desetljeća, 735 miliona ljudi i dalje živi u ekstremnom siromaštvu – što znači da preživljavaju s 1,90 dolara ili manje dnevno – a gotovo polovica svijeta (3,4 milijarde ljudi) živi na manje od 5,50 dolara dnevno.

Prošle godine su se dogodili veliki protesti protiv nejednakosti u zemljama širom svijeta, od Čilea i Libanona do Ekvadora.

Žene rade milijarde sati neplaćeno i još su podcijenjene

Ovaj je izvještaj nazvan ‘Vrijeme za brigu’ stavlja u središte pažnje one koji se brinu za mlade, bolesne i starije osobe, od kojih velika većina čine žene i djevojke koje rade ogroman broj sati za vrlo male ili nikakve plate.

Žene na globalnom nivou pružaju 12,5 milijardi sati dnevno njegu bez plaće, što je enormna količina dodatne finansijske vrijednosti koja odlazi ekonomiji.

Ovaj je rad podcijenjen društveno i ekonomski, ali izvještaj kaže, ‘ono postavlja i temelje u društvu koji omogućuju ogromno ekonomsko bogatstvo koje dobivaju drugi i pomaže u stvaranju ogromnog ekonomskog bogatstva.’

Gowland je dao primjer žene iz ruralnog Zimbabvea koja mora hodati četiri sata dnevno kako bi došla do vode za svoju porodice. ‘Posljedice toga su stvarno očite”, kaže. ‘Djevojčice su izvučene iz škole kako bi obavljale ovaj neplaćeni posao skrbi, žene ne mogu pristupiti poštenim, pristojnim poslovima i platama, a najveća je činjenica da jednostavno nemaju vremena doprinijeti društvima, u bilo kojoj vrsti političkog diskursa ili angažmanu upravljanja njihovim društvima.

  • Ova briga ne utiče samo na zemlje u razvoju. Na primjer, američki sistem brige o djeci košta stotine milijardi dolara godišnje izgubljenih plata i izgubljenih mogućnosti, navodi se u izvještaju koje je objavio Institut za ekonomsku politiku (EPI). Davatelji skrbi za djecu u Americi su pretrpani i premalo plaćeni, s prosječnom platom od 12 dolara na sat, prema nalazima izvještaja. U međuvremenu, roditelji, najčešće žene, prisiljeni su odustati od posla ili odbiti bolje plaćene poslove zbog troškova čuvanja djece.

    Čini se da se teret te brige povećao. Međunarodna organizacija rada procjenjuje da će do 2050. biti 100 miliona više starijih osoba kojima je potrebna briga. 

    ‘Ovi čimbenici prijete dodatnim pogoršanjem rodne i ekonomske nejednakosti i potiču spiralnu krizu za njegovatelje i njegovatelje’, stoji u izvještaju.

    Zaradili 11 milijardi dolara, platili 0 dolara poreza

    Oxfam predlaže progresivni sistem oporezivanja, koji zatvara rupe koje firmama i bogatim pojedincima omogućavaju izbjegavanje poreza. Amazon je, primjera radi, uplatio 0 dolara poreza na dobit u 2018. godini usprkos tome što je zaradio 11 milijardi dolara.

    ‘Čitava ekonomija i mnoge korporacije unutar nje postoje isključivo u korist svojih najbogatijih dionika’, rekao je Marshall Steinbaum, docent ekonomije na Univerzitetu Utah. Tamo gdje smo prije imali firme čiji su radnici bili kolektivno zastupljeni i društvo u kojem su poduzeća i najbogatiji porezi proporcionalno oporezovani nego manje imućni, sada imamo jedinu svrhu poduzeća da profitiraju dioničarima i imamo niske granične stope poreza na dohodak koje dopuštaju akumulaciju ogromnih bogatstva.

  • Povećanje poreza na bogatstvo moglo bi prikupiti dovoljno tokom sljedećeg desetljeća za stvaranje 117 miliona radnih mjesta u obrazovanju, zdravstvu i brizi za starije osobe, te smanjiti deficit u njezi, stoji u izvještaju.

    Iako se ovakve promjene politika čine nemogućima u zemljama poput SAD-a, Gowland je rekao kako polako vidimo da se neke vlade odlučuju za vođenje progresivnijih politika.

    Na primjer, Urugvaj je 2017. godine implementirao zakonodavstvo kojim je zakonom propisano pravo na brigu za svu djecu, starije ljude i osobe s invaliditetom, što znači da je država dužna pružiti kvalitetne usluge skrbi. I Novi Zeland pokušava riješiti nejednakost svojim novim proračunom za dobrobit. Zemlja se obvezala da će prioritet dobrobiti građana dati ekonomskom rastu potrošnje i načinu na koji mjeri njen uspjeh.

    Uzroci jaza siromašnih i bogatih

    U 80-ima, svijet je bio podijeljen na razvijene i nerazvijene, odnosno siromašne zemlje. Evropa, Japan i Sjeverna Amerika spadale su u prvu grupu, dok je ostatak svijeta zaista bio u pravom smislu siromašan. Prema podacima Svjetske banke, 1988. godine prosječna plata u razvijenim zemljama bila je do 30 puta veća nego u nerazvijenim. Istovremeno, nejednakost u bogatim zemljama bila je u padu, a društva su postajala sve uravnoteženija.

    Od kraja Drugog svjetskog rata do 1975. godine, ekonomski rast izazvan industrijalizacijom stvorio je veliki broj dobro plaćenih radnih mjesta za radnike srednje stručne spreme, a ekspanzija profesionalnih usluga, kao što su obrazovanje, zdravstvo i bankarstvo omogućili su temelj za stvaranje široke srednje klase. Kako je rastao srednji stalež, pratio ga je i nacionalni dohodak. U međuvremenu, većina ljudi u siromašnim zemljama bila je zarobljena u ruralnim predjelima, siromaštvu i u sve većem zaostatku u odnosu na bogate dijelove svijeta.

  • S krajem “zlatnog doba srednje klase”, pad globalne nejednakosti je promijenio smjer. To je dovelo do rasta zastupljenosti jeftinih dobara i usluga preko azijske radne snage. Bum u izgradnji pretvorio je siromašne zemlje u zemlje u razvoju koje su polako počele graditi puteve, željeznice, gradove i tvornice. Sljedećih desetljeća plate u zemljama u razvoju naglo su skočile i iz siromaštva izvukle milione ljudi u Kini, Indiji, Latinskoj Americi i na Bliskom Istoku.

    Rezultat ovih promjena bila je sve manja razlika između bogatih i siromašnih zemalja. Do 2011. godine razlika se više nije mogla opisati kao drastična. Srednja klasa u zemljama u razvoju bila je u usponu, dok je u razvijenom svijetu ovaj stalež sve više stagnirao. Pojava interneta, preko kojeg se stotine milijardi dolara razmjenjuju također je pridonijela skoku nejednakosti. Alphabet Inc., korporacija koja u vlasništvu drži Google, ima 61.000 zaposlenih.

    Nasuprot tome, General Motors je na vrhuncu imao 618.000 radnika. Internet je doveo do toga da više nije potreban veliki broj radnika kako bi se stvarale milijarde. Istovremeno, prebacivanje proizvodnje u zemlje s jeftinijom radnom snagom ostavile su radnike koji su nekada radili za dobre plate, bez posla. Ekonomisti sa MIT-a iznijeli su podatak da je samo u Americi 2.4 miliona ljudi ostalo bez posla zbog prelaska s domaće proizvodnje na uvoznu robu. Uslijed toga, posljednjih 30 godina plodove globalnog rasta ubiru menadžeri, izvršni direktori i finansijaši, dok srednja i niža klasa ostaju istisnute u svojim vlastitim zemljama.

    U zemljama u razvoju, mnogi koji su se uspjeli obrazovati i steći nekakav kapital, prešli su u gradove ili emigrirali u razvijene zemlje. Porast migracije donio je daljnje nezadovoljstvo srednje klase koja uviđa da je svijet u kojem živi postao neprepoznatljiv. Okrivljavanjem imigranata za ekonomske probleme koje je u stvari izazvala globalizacija, okrenula je Amerikance i Evropljane protiv onoga što je u velikoj mjeri pridonijelo njihovom prvobitnom ekonomskom blagostanju i razvijenosti.

    Bijes prema nejednakosti

    Pokreti kao što su “Occupy Wall Street” u Americi i PEGIDA u Njemačkoj nalaze sa na suprotnim stranama političkog spektra, ali imaju isti korijen: gnjev prema grupama za koje misle da profitiraju na njima. Na lijevoj strani, ovaj gnjev je usmjeren na ultrabogate koji postaju sve bogatiji, dok ostatak zemlje stagnira i siromaši; na desnoj bijes je okrenut prema imigrantima koji naizgled otimaju poslove domaćem stanovništvu i ugrožavaju uspostavljen način života.

    Bijes osiromašenih prema onima koji zarađuju sumanute količine novca, osjeća se na globalnom nivou, čak i na nacionalnim nivoima. Zemlje u razvoju koje su višestruko porasle posljednjih desetljeća, uprkos tome osjećaju da ostaju izostavljene iz globalnih ekonomskih institucija koje su praktično i dalje “Euroamerički klubovi”.

  • Taj trend primorava zemlje u razvoju da zauzmu agresivniji stav (ekonomski, diplomatski i vojni), kako bi se nametnule kao neizostavni igrači globalne scene. Nije realno ponuditi jednostavno i lako rješenje za zaustavljanje rasta nejednakosti, ali dobar početak bilo bi okretanje država osnovnim životnim potrebama svojih građana; zdravstvu, stambenim pitanjima, obrazovanju, stručnom usavršavanju i raspodjeli rada.

    Ekonomija bi tako možda postala manje nepoštena, nejednakost bi se polako počela smanjivati i u jednom trenutku došla bi do toga da je najveća razlika između klasa u modelu automobila koje voze. A ako se nastavi sa sadašnjim trendom, nejednakost će izazivati bijes, nestabilnost i nepovjerenje, a svijet će postati još opasniji.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje