Sedamdesetčetvorogodišnji Jong Kil Li, profesor geografije iz Južne Koreje, otkako se penzionisao, svake godine samo sa rancem na leđima pješači uzduž i poprijeko kroz Evropu, pa je na tom putu prošao i kroz Novi Sad.

Kako kaže, voli da pješači u slobodno vrijeme, samo je promijenio geografsku širinu i dužinu i to počeo da radi van svoje domovine. Prvi kontinent u njegovoj pješačkoj ruti je Evropa. Prije četiri godine pješke je krenuo od Istanbula i prešao preko 4.000 kilometara do Portugala. Za to mu je bilo potrebno 236 dana. Za novi poduhvat će mu trebati dvije godine.

„Ove godine sam krenuo iz Skagena u Danskoj i stigao do prevoja Brener u Austriji, a iduće godine planiram da od Brenera stignem do Palicija u Italiji. Na taj način ću preći putanju od najsjevernije tačke u Danskoj, do najjužnije u Italiji“, rekao je za Anadolu Agency (AA) Li.

– Dnevno smije potrošiti 32,5 dolara –

Iako Novi Sad nije na planiranoj trasi pješačkog puta u administrativni centar Vojvodine je došao sa namjerom da ga posjeti jer je o njemu dosta čitao. Zbog toga, kada je došao u austrijski Brener, cilj ovogodišnje pješačke rute, vratio se do Beča, sjeo na voz i stigao do Zagreba, a zatim i u Srbiju. Međutim, ovaj sportista nije došao sa namjerom da posjeti znamenitosti Novog Sada, već da „protegne noge“ do obližnjeg mjesta Futog udaljenog 15 kilometara, a dan kasnije prošetao se do Rume na Fruškoj gori koja je duplo udaljenija od Futoga.

„Svi veći evropski gradovi liče jedni na druge. Arhitektura je svugdje slična, ljudi su ono što ih razlikuje. Zato kada me ljudi pitaju koja mi je omiljena zemlja, ja kažem Srbija. Ovdje su ljudi veoma prijatni i ljubazni“, tvrdi Li.

Na sva putovanja ide sam, jer, kako objašnjava, želi da bolje upozna sebe. Dnevno prelazi oko 30 kilometara i za to vrijeme smije da potroši najviše 32,5 dolara. Na leđima uvijek ima ranac koji je težak dvadesetak kilograma i u njemu nosi sve što mu je potrebno – od odjeće do lijekova.

Kako kaže, kada je krenuo na prvi pješački poduhvat od Turske do Portugala, u njegovom  okruženju nisu baš blagonaklono tu vest primili.

„Svi su mi rekli da sam lud, ali nisam. Samo je moj dječji san bio veoma jak. Kada sam imao pet godina, živio sam u jednom selu, a preko planine je bilo drugo. Uvijek me je zanimalo da vidim šta se tačno krije iza nje. Od tada sam prešao mnogo planina, ali i dalje me zanima šta se krije iza sljedeće. Nemam problema da ovoliko pješačim. Naslijedio sam snažne noge od svojih roditelja, a putevi u Evropi su veoma bezbjedni. Nisam imao nikakve probleme do sad, jer nisam naišao na loše ljude i opasne životinje, a i klima je dosta blaga“, rekao je Li.

– Koristi kartu, ne želi GPS –

Iako dolazi iz zemlje koja ima razvijenu elektronsku industriju, on ne koristi GPS navigaciju, već isključivo koristi geografsku kartu.

„Nije da ne vjerujem GPS-u, ali sa kartom se daleko bolje snalazim i do sada me nije iznevjerila“, kazao je za Anadolu Agency ovaj vitalni Južnokorejanac, koji je svoj put nastavio do Beograda odakle je avionom otišao za Ameriku u posjetu kćerki, a dogodine sa rancem na leđima kreće u osvajanje druge etape pješačkog maratona, od austrijskog prevoja do krajnje južne tačke Italije. (Tuzlanski.ba)