Ona je pobjegla u potrazi za dragocjenom slobodom, a koliko je ona zaista dragocjena podsjetiće vas njena priča.

Govor koji je održala pred članovima organizacije “Jedan mladi svijet” natjerao im je suze na oči, a vi ga pročitajte u cjelosti:

“Moram da vam kažem ovo i ne pričam samo u svoje, već i u ime ljudi koji žele da kažu svijetu šta im je na srcu.

Život u Sjevernoj Koreji je nezamisliv. Postoji samo jedan kanal na televiziji. Nema interneta. Nemamo slobodu da pjevamo, pričamo, mislimo i oblačimo se kako želimo. To je jedina zemlja na svijetu koja je ubijala ljude zbog nedozvoljenih međunarodnih poziva.

Sjevernokorejce danas terorišu. Dok sam tamo odrastala nikad nisam vidjela ljubav između muškaraca i žena. Nije bilo knjiga, novinskih članaka, pjesama, pa ni filmova o ljubavnim pričama. Nema Romea i Julije. Na repertoaru su samo priče o diktatorima Kimovima, kojima su nam ispirali mozak.

Rođena sam 1993. godine. Oteta sam na rođenju, čak i prije nego što sam saznala šta znače riječi sloboda i ljudska prava. Sjevernokorejci se očajnički bore i umiru za slobodu u ovom trenutku.

Kad sam imala 9 godina, gledala sam javno pogubljenje majke moje drugarice. A šta je loše uradila? Gledala holivudski film. Zbog sumnje u veličinu režima čak tri generacije jedne porodice mogu da završe iza rešetaka ili se oproste od života.

Kad sam imala samo četiri godine, majka me je upozorila čak ni da ne šapućem. Ptice i miševi nisu mogli da me čuju. Priznajem da sam mislila da sjevernokorejski diktator može da mi čita misli.

Otac mi je umro u Kini, nakon bjekstva iz Koreje. I morala sam da ga sahranim u tišini u tri ujutro. Imala sam 14 godina. Nisam mogla ni da plačem. Plašila sam se da će me deportovati u Sjevernu Koreju.

Na dan kad sam pobjegla, gledala sam kako mi majku siluje kineski broker. Bacio je oko na mene. Imala sam 13 godina tad. U Sjevernoj Koreji postoji izreka:”žene su slabe, ali su majke snažne.” Moja majka se žrtvovala za mene i dozvolila da je siluju.

Oko 300.000 izbjeglica iz Sjeverne Koreje je ugroženo u Kini. Skoro 70 odsto tinejdžerki i žena su žrtve koje prodaju za 200 dolara. Prepješačili smo pustinju Gobi, uz pomoć kompasa. Kad je prestao da radi, pratili smo zvijezde do slobode. Nekad sam osjećala da su samo zvijezde uz nas. Tek u Mongoliji smo osjetili slobodu. Smrt ili ponos. Naoružane noževima bile smo spremne na samoubistvo, ako bi nas poslali nazad u Sjevernu Koreju. Htjeli smo da živimo kao ljudska bića.

Ljudi me često pitaju kako mogu da pomognu Sjevernokorejcima. Ima mnogo načina, ali bih zasad pomenula tri. Prvo, obrazujte se, da biste mogli da podignete svijest o humanitarnoj krizi u Sjevernoj Koreji. Drugo, pomozite i podržite izbjeglice iz Sjeverne Koreje. I treće, potpišite peticiju da Kina prekine deportacije.

Moramo da donesemo svijetlo u najtamnije mjesto na svijetu. Nisu u pitanju samo ljudska prava u Sjevernoj Koreji, već prava koja su nam sjevernokorejski diktatori uzurpirali sedam decenija. Potrebno je da sve više država u svijetu izvrši pritisak na Kinu da prekine sa repatrijacijom.

Kineski delegati iz organizacije “Jedan mladi svijet” bi mogli da odigraju značajnu ulogu ako progovore. Sjeverna Koreja je neopisiva. Nijedno ljudsko biće ne zaslužuje da bude tlačeno na osnovu mjesta rođenja. Moramo manje da se fokusiramo na režim, a više na ljude koji su zaboravljeni.

“Jedan mladi svijet” je organizacija koja može da učini da budu vidljiviji. Kolege i koleginice delegati, molim vas pomozite mi da od toga napravimo globalni pokret za oslobođenje Sjevernokorejaca. Dok sam išla kroz pustinju Gobi, u strahu od smrti, mislila sam da nikog na svijetu nije briga. Izgledalo je kao da su samo zvijezde uz mene. Ali vi ste me saslušali i brinete. Hvala vam.” (kolektiv.me)