Četvrtak, 17. Juna 2021.
Tuzlanski.ba logo

Ovo je lažno ljetovalište: Preko njega su spašavali Židove

Preuzmite sliku

Naselje je 1972. godine izgradila međunarodna turistička korporacija, no kako nije bilo ceste u blizini, nikad ga nije otvorila

Arous u Sudanu na Crvenom moru. Pet godina ovo je mjesto u 80-ima slovilo kao mali turistički dragulj usred ničega, tamo gdje se pustinja susreće s morem. Da bi se vremenom pročulo da je to glamurozno odredište za bogate i moćne, okruženo pješčanim plažama, koraljnim grebenima, kristalno bistrim morem i podrtinama iz prošlosti u dubini, zapravo pet godina bio paravan izraelskom Mossadu za spašavanje Židova iz Etiopije.

Na ovaj način Mossadovi su agenti spasili hiljade ljudi iz Etiopije tako što su ih doveli u Izrael. Ovih dana, tačnije od 31. jula, na Netflixu se počinje prikazivati kanadsko-američki film “The Red Sea Divinig Resort” koji opisuje taj poduhvat.

Operacija je funkcionisala tako da je Mossad u Arousu zaposlio 15 Sudanaca na poslovima sobarica, konobara, vozača i kuhara, koji nisu imali blagog pojma o ničemu, a bili su plaćeni duplo kako bi i što manje pitali, a svi su ostali bili agentice i agenti iz Mossada, te bi povremeno rekli da idu do Kartuma “malo se zabaviti”.

Arous je izvorno bio projekt nekoliko italijanskih biznismena koji su do 1972. na tom mjestu iz ničega podigli 15 bungalova s kuhinjom i velikom dvoranom za objedovanje. Ulaganje im je, međutim, propalo jer nisu uspjeli dovesti niti struju niti vodu, čak niti cestu.

Sedam godina mjesto je zjapilo prazno, polako propadalo i hrđalo sve dok 1979…

Mossadovi agenti pod nosom

Na tom mjestu se treba vratiti vremenski malo unazad. U Etiopiji je u to vrijeme postojala zajednica od 105.000 Etiopskih Židova, potomaka, prema predaji, dijela onih predaka koji su, prema priči izlaska iz Egipta u Bibliji, završili u tom dijelu Afrike.

Država Izrael 1950. im je priznala da su i oni pripadnici judaizma kao religije, što je tim ljudima bilo vrlo bitno, jer su još u 19., a posebno u 20. stoljeću bili izloženi progonu, pa su mnogi prelazili i na kršćanstvo. Oni su u tadašnju Palestinu pokušavali bježati još u prvoj polovici 19. stoljeća, ali uglavnom neuspješno.

No, kako je progon u 20. stoljeću eskalirao, izraelski ministar Menachem Begin pokrenuo je 1977. nekoliko ministarstava kako bi se te ljude izbavilo od ugnjetavanja ili čak i ubijanja u Etiopiji, a onaj ko je to trebao provesti bio je Mossad.

U Etiopiji je građanski rat bjesnio već tri godine i Etiopskim Židovima postao je prihvatljiv i taj rizik da se probijaju do granice sa Sudanom i da tamo rizikuju i otmice i ubistva i šta li sve ne dok čekaju na nastavak mučne avanture na život i smrt do Izraela.

Procjene su da je pritom život izgubilo između 1500 i 4000 ljudi, a kako se ispostavilo da niti u Sudanu neće biti jednostavno, jer Sudan kao skoro sasvim većinski muslimanska zemlja koja stoga nije imala nikakve službene odnose s Izraelom, Mossad je smislio poseban plan. 1979. godine agencija je osnovala paravan firmu iz Švicarske koja je Arous zakupila na tri godine za tadašnjih 320.000 dolara.

Jednu godinu proveli su ubrzano sve obnavljajući, uvodeći struju, vodu, gorivo, kompletnu infrastrukturu, da bi potom počeli s radom. Bilo je to čudesno mjesto za odmor. Tu su se stali okupljati britanski vojnici iz SAS-a na dopustu, pripadnici vojske Egipta, zatim strani diplomati iz Kartuma i sudanski službenici iz vlade.

Njemački vojni ataše kazao je da “u cijelom svom životu nije tako dobro proveo vrijeme”. Kazao je to oduševljeno Gadu Shimronu, koji je u Arousu bio učitelj jedrenja na dasci, koji je u Sudan donio prvi takav predmet kao što je daska za surfanje po moru.

A Shimron je zapravo bio vrhunski Mossadov agent, i to u tako tajnoj operaciji da mu ni porodica nije imala pojma šta mu je tamo doista zadatak.

“Krađa” izbjeglica i konvoj kamionima

Ostali agenti bili su instruktori ronjenja, agentice su bile menadžerice u tom turističkom objektu i sve je funkcionisalo savršeno.

U jednom od spremišta imali su tajnu prostoriju za svakodnevno održavanje radio veze s Tel Avivom i sve je bilo savršeno za kretanje u akciju. Regrutirali su nekoliko Etiopskih Židova iz jednog od dva sudanska logora u kojima su se masovno skupljale ratne izbjeglice iz Etiopije.

Židovskim izbjeglicama instrukcije su bile da se pretvaraju da su etiopski kršćani, te da čekaju dok po njih potajno dođu “plaćenici”. Jer, Mossad nije htio da čak niti oni znaju o čemu je tačno riječ. Mjesto sastanka s grupom izbjeglica po koje bi krenuli te noći bilo je 10 kilometara južnije od izbjegličkog logora Gedaref.

Ljude bi smjestili u kamione i krenuli s njima na 800 kilometara dug put do mjesta koje su izraelski vojni specijalci odabrali da ih čekaju s gumenjacima kako bi ih prebacili na vojni brod koji ih je čekao na pučini.

U to vrijeme takvo što se moglo izvesti ako se vješto pazilo na vojne ophodnje i ako se povremeno pribjegavalo podmićivanju sudanskih vojnika ili policije, sitnim lukavstvima, ako se pazilo kojim se putevima vozi ili… povremeno su se morali i zaletjeti kroz rampu koju bi postavila kakva totalno zabačena skupina sudanskih vojnika.

Dandanas većina tih agenata ne otkriva svoj identitet, ali su u međuvremenu opisivali kako su morali smirivati istraumatizirane, prestrašene ljude, kako su im puštali da po prvi put u životu sjednu za volan, kako su djeca bila na sedmom nebu od sreće kad bi paketić guma za žvakanje podijelili između njih 20.

Uprkos tome što su to bili poveći konvoji s kamionima koji su putovali dva dana do mjesta prebacivanja preko mora, do marta 1982. Mossad je uspio uspješno organizovati i provesti tri takva. No, treći put na plaži su ih usred noći opazili sudanski vojnici i ispalili su prema gumenjacima koji su prevozili izbjeglice nekoliko hitaca upozorenja, misleći da je riječ o običnim krijumčarima nekakve robe.

Bilo je jasno da je operacija postala previše riszična. Turistički resort Arous u međuvremenu je radio punom parom i vrlo isplativo. Toliko isplativo da je turistički paravan bio više nego dostatan za finansiranje cijele obavještajno-vojne operacije. Vrh Mossada odlučio je da će izbjeglice od maja 1982. u Izrael prebacivati vojnim transporterima C130 Hercules.

Tajna avionska linija Sudan – Izrael

Nedaleko od mjesta na kojem su preuzimali izbjeglice otkrili su napuštenu britansku vojnu pistu iz Drugog svjetskog rata, ne baš u najsretnijem stanju, ali u dovoljno dobrom da Herculesima obave još dvije akcije spašavanja. Nakon druge akcije, jedan od agenata spazio je nekakvog Beduina koji mu je bio jako sumnjiv da bi sudanskim vlastima mogao prijaviti da se tamo u pustinji događa nešto vrlo čudno.

Zato su odustali i od toga i krenuli tražiti pogodno mjesto za slijetanje još bliže mjestu sastanka s izbjeglicama nekoliko kilometara od izbjegličkog logora. To više nije bila čak niti pista, nego naprosto relativno pogodan, ravan, čvrst teren u pustinji gdje su vojne grdosije s propelerima slijetale uz osvjetljavanje samo nekoliko infracrvenih svjetala.

Piloti su svjedočili da je slijetanje bilo daleko teže čak i od onog spektakularnog spašavanja više od 100 zatvorenika koje su 1976. kao taoce držali vojnici Idija Amina u Ugandi. Spašavanje u Sudanu istim tempom nastavilo se Herculesima sve do izbijanja gladi u Sudanu krajem 1984.

Izrael je za pomoć zamolio SAD i osigurao je novac kako bi u tajnosti platili sudanskim vlastima preko generala Gaafara Nimeirija da židovske izbjeglice iz Etiopije krenu masovno prevoziti u Izrael Boeinzima 707.

Jedini uslov Sudana bio je da o tome ništa ne smiju saznati druge arapske zemlje, kojima je Izrael tada bio smrtni neprijatelj protiv kojega su izgubile već dva rata.

U 28 tajnih avionskih transporta prevezli su još 6380 ljudi prvo do Bruxellesa, a odatle direktno u Izrael. Konačno, u januaru 1985. dogodile su se dvije stvari. Prvo je stvar procurila iz Jewish Agency, nevladine organizacije koja je cijelo vrijeme sudjelovala kao pomoć u projektu.

Novine širom svijeta u trenu su prenijele tada čudesnu informaciju da Sudan pomaže Izraelu pri evakuaciji Židova iz Etiopije. Sudan je istog trenutka sve obustavio i javno s gnušanjem odbacio “cionističko-etiopsku zavjeru” da se ocrni tu zemlju.

Državni udar, islamisti i – kraj Druga stvar je bio državni udar, svrgavanje socijalističkog predsjednika generala Nimeirija u trenutku kad je ovaj u SAD-u molio pomoć za olakšavanje teške ekonomske situacije u kojoj je izbila i glad. Na vlast su ubrzo došli islamisti i to je bio kraj svega. Doslovno preko noći agenti su pobjegli i turisti su se u Arousu probudili potpuno sami bogu iza nogu u tom prekrasnom mjestu u pustinji pored mora.

Preostalih 492 Etiopljana na putu da postanu Izraelci, koji su ostali “nasukani” u toj situaciji, uspio je spasiti tadašnji američki potpredsjednik George Bush stariji, tako što je dva mjeseca poslije organizovao njihov prijevoz američkim Herculesima. (Express.hr)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje