Naglasak na materijalizmu u SAD-u ugušio je uglavnom sve misli o duhovnosti i moralu

Različite muslimanske zajednice u Chicagu, St. Louisu i Torontu otkrile su ograničenja koja im stoje na putu uspjeha u zadržavanju bosanskih izbjeglica unutar njihovih uspješnih zajednica.

St. Louis je, naprimjer, primio veliki broj prognanika s Kosova i iz Somalije. No, Bošnjaci koji su počeli dolaziti u St. Louis 1994. godine sada čine većinu muslimanskih prognanika u gradskoj populaciji.

Nakon početnog skromnog nastanjivanja, njihov je broj narastao na više od 40 hiljada (Hayat, 2000). Islamski centri u spomenuta tri grada imali su suštinsku ulogu u useljavanju prognanika.

Nakon dolaska u Ameriku, Bošnjaci su uglavnom bili zaokupljeni osiguravanjem materijalnih potreba za porodice i nisu imali vremena da se posvete poučavanju svoje djece islamu. Budući da oni praktično nisu znali engleski, neki islamski centri angažirali su imame koji govore bosanski jezik u nadi da će to ohrabriti prognanike da komuniciraju sa širom zajednicom.

Međutim, rezultat tog nastojanja bio je polovičan. Relativno mali broj bošnjačkih prognanika uključen je u islamske centre. Jedan od problema jeste da većina odraslih prognanika radi do kasno u noć, mada im neki islamski centri aktivno pomažu u učenju engleskog jezika i obučavaju ih osnovnim vještinama u poslu.

Na samom početku, kada je njihov broj bio relativno mali, ti centri bili su u poziciji da u tom smislu učine mnogo. No, kako je njihov broj rastao, postalo je teže da se svakome logistički i finansijski pomogne.

Veće muslimanske zajednice u Chicagu i St. Louisu (i Torontu) osjećaju da je bilo potrebno organizirano se posvetiti radu s prognanicima.

Članovi su se nadali da bi trebala biti uspostavljena nezavisna organizacija, odvojena od islamskih centara. Ona bi onda mogla dobiti finansijsku potporu za pomoć prognanicima, i od državne i federalne vlade, kako bi im pomogla u njihovim aktivnostima.

Naglasak na materijalizmu u SAD-u ugušio je uglavnom sve misli o duhovnosti i moralu. To je ostavilo traga i na muslimanske useljenike i na novopridošle muslimanske prognanike. Svi aspekti ljudskoga ponašanja, od propisanog odijevanja do pitanja produženja vrste i seksualnih odnosa, bili su iznova definirani.

Moralna nesigurnost i tehnološki uspjeh bez presedana na Zapadu popularizirali su sekularizam i moralni relativizam. Porazne sumnje o samoj nužnosti duhovnosti, religiji i Božjim pravima nadvladale su slabe ljudske umove.

Povećan je broj žena i muškaraca koji žive “bez Boga” u svojim individualnim životima. Mnogi izgledaju uvjereni da je religija nepotreban produžetak prošlosti, ako ne i smetnja pri uspostavljanju i vođenju progresivne države ili zajednice. To je društvena norma i u SAD-u i Kanadi, mada sada čak i muslimanske zemlje brzo usvajaju takav pogled.

Religija postoji (ako uopće postoji) samo u privatnim životima tih pojedinaca koji naginju ka tome da je prakticiraju, jer je izgubila svoju društvenu snagu u tolikoj mjeri da većina suvremenih religijskih znanstvenika prihvata sasvim dobrovoljno sudove sekularista u okviru društvenog morala. (mojabih.oslobodjenje.ba)