Ljekar Josef Mengele postao je masovni ubica u Auschwitzu. Poslije rata pobjegao je u Južnu Ameriku. Žrtve koje su preživjele njegove torture pate do danas, a njegova porodica se odbija suočiti s prošlošću.
“Njegovog lica se više ne mogu sjetiti, samo njegovih pedantno očišćenih čizama. Kad bih čula njegove korake, zavukla bih se pod drveni ležaj, skupila se, zatvorila oči. Mislila sam da me neće naći”, pripovijeda u razgovoru za DW Lidija Maksymowicz, jedna od žrtava Josefa Mengelea.
Ona je kao trogodišnja djevojčica u decembru 1943. dovedena u Auschwitz-Birkenau. Nijemci su njenu porodicu iz okoline Minska u Bjelorusiji strpali u taj koncentracijski logor.
Scene koje je vidjela nakon dolaska u logor do danas nije zaboravila. Bilo je to usred noći, prilaz su osvjetljavali reflektori, pripadnici SS-a su se derali, psi su lajali. Porodice su brutalno razdvajane. I Lidija je odvojena od svoje majke i smještena u dječju baraku. Ona je bila izgrađena od drveta, unutra su bili dugi redovi drvenih ležajeva. Umjesto madraca na njima je bila slama. Sve je bilo puno gamadi, pokrivači su bili kruti zbog prljavštine. Djeca su patila od gladi i hladnoće. No još više od gladi i hladnoće plašio ih je dolazak doktora Mengelea.
“Anđeo smrti” dolazi u Auschwitz
Josef Mengele je najstariji sin Karla i Walburge, koji su imali porodično preduzeće u Günzburgu na jugu Njemačke. Studirao je medicinu i antropologiju. Nakon dvostruke promocije istraživao je na Institutu za biologiju nasljeđivanja i rasnu higijenu u Frankfurtu.
U ljeto 1940. Mengele se dobrovoljno javio u formacije SS-a. Tri godine kasnije kao 32-godišnjak je poslan u Auschwitz sa srednjim vojničkim činom (u nivou bojnika ili majora). Logorski ljekar bio je naročito aktivan prilikom selekcije zatvorenika. Zanimala su ga posebno djeca, prije svega blizanci i djeca patuljastog rasta.
Mengele je provjeravao može li se boja očiju promijeniti injektiranjem boje. Djecu je operisao bez narkoze. Blizance bi namjerno zarazio tuberkulozom i pjegavim tifusom. Pritom su mnoga djeca umirala, a druga ciljano bila ubijena. Zatvorenici ga nazivaju “Anđeo smrti”.
Mala Lidija se nije mogla sakriti od Mengelea. On je na njoj testirao cjepiva. Nakon bezbrojnih injekcija ona je bila više mrtva nego živa. Kad je njena majka kradom ušla u dječju baraku kako bi joj dala nešto hrane, našla je svoje dijete onesviješteno, ležalo je s visokom temperaturom na drvenom ležaju.
Mengele nije bio bolesni sadist ni fanatični nacionalsocijalista, napisao je Zdenek Zofka u svojoj knjizi “Günzburg in der NS-Zeit” (Günzburg u vrijeme nacional-socijalizma).
Historičar pretpostavlja da je on bio “beskrajno ciničan” pa da je zbog toga mogao svoje žrtve posmatrati kao “već mrtvi materijal”, a ne kao ljude.
Mengele bježi
U januaru 1945., nešto prije nego što je Crvena armija došla do Auschwitza, Mengele bježi prema zapadu. Pod krivim imenom skrivao se u blizini Günzburga, a 1949. pobjegao je u Južnu Ameriku.
Nacističkog zločinca za kojim je bila raspisana međunarodna potjernica novcem je pomagala njegova porodica. Josef Mengele je poginuo 1979. prilikom nesreće na kupanju u Brazilu. Porodica je dugo sakrivala njegovu smrt i tek 1985. se saznalo stvarno stanje.
Pretpostavlja se da je obitelj htjela izbjeći kaznu. Naime, nakon pet godina zastarijeva zločin skrivanja informacija o traženoj osobi.
Uticajna porodica
Mengeleovi su bili uticajna porodica. Karl Mengele, Josefov otac, već je prije rata vodio tvornicu “Mengele & Söhne” koja je uspješno proizvodila strojeve za poljoprivredu. U novembru 1932. hale svoje tvornice stavio je na raspolaganje za predizbornu kampanju Adolfa Hitlera. Umaju 1933. postao je član NSDAP-a.
Nakon rata kompanija posluje još uspješnije. Karl Mengele postaje vijećnik u gradskom vijeću i drugi gradonačelnik. 1952. je proglašen počasnim građaninom. Po njemu je nazvana jedna ulica. Kad je umro, vođenje kompanija preuzeo je sin Alois, Josefov mlađi brat. Kompanija je u međuvremenu propala.
Bježanje od medija
“Mengele”, javila se jedna žena kad sam nazvao telefonski broj zaklade “Familie Dieter Mengele Sozialstiftung” u Günzburgu. Kad sam zamolio za termin za razgovor, odgovorila je: “Nismo zainteresovani za kontakte s medijima.” I poklopila slušalicu.
Udruenje je 2009. osnovao Dieter Mengele, sin Aloisa Mengelea. Ona je dosad darovala više od 250 hiljada eura u dobrotvorne svrhe. No s prošlošću ne želi imati nikakve veze. Ne učestvuje u udruženju za obeštećenje prisilnih radnika ni građanskim projektima koji podsjećaju na žrtve Josefa Mengelea.
Građani podsjećaju na Mengeleove žrtve
Zahvaljujući angažmanu gimnazijskog profesora Siegfrieda Steigera, u rodnom mjestu Josefa Mengelea Günzburgu podignut je spomenik Januszu Korczaku, poljsko-židovskom učitelju koji je 1942. ubijen u njemačkom logoru smrti Treblinki. Steiger je pokrenuo i dramsku grupu koja od 2005. izvodi komad “Zündeln – oder Josef M. und Seinesgleichen” (Potpaljivanje – ili Josef M. i njegovi istomišljenici). “Kritikujemo sve ljekare koji provode zločinačke pokuse na ljudima”, kaže Steiger.
Iz civilnog društva je došla ideja za izgradnju spomenika žrtvama Josefa Mengelea. Impresivnu ideju s desecima ljudskih očiju dali su učenici gimnazije u Günzburgu.
Lidia preživjela Auschwitz
Lidia je 27. januara 1945. doživjela ulazak Crvene armije u logor. “Nakon oslobođenja u baraci je bilo 160 djece u dobi od dvije do 16 godina. Ja sam najduže bila u Auschwitzu”, kaže ona. U Auschwitz-Birkanauu je ubijeno 200.000 djece.
Nakon rata Lidiju je usvojila jedna poljska porodica. Njenu majku se dugo smatralo mrtvom. Tek nakon više godina majka i dijete ponovo su se pronašli.
Strah od doktora Mengelea je ostao. Kad bi se igrala s drugom djecom, Lidia je upozoravala: “Ne vičite tako glasno inače će doći Nijemci.”
Lidia Maksymowicz je nakon rata postala hemičarka, udala se, osnovala vlastitu kompaniju. No boravak u logoru ostavio je trajne posljedice: “Nisam bila u stanju stvarno i iskreno voljeti. Nisam mogla ni vlastito dijete voljeti onako kako bi trebala jedna majka”, kaže Lidia Maksymowicz. (Tuzlanski.ba)
