Godinu dana nakon što je covid proglašen globalnom pandemijom, a svjetske farmaceutske kompanije krenule u utrku za pronalazak vakcine protiv smrtonosne bolesti, iskrsnuo je prijepor o zaštiti njihova intelektualnog vlasništva.
Pošto to poskupljuje vakcine i može im ograničiti pristup, sve su glasniji pozivi da se kompanije privremeno odreknu toga prava.
Jonasa Salka, izumitelja vakcine protiv dječje paralize, novinari su 1955. pitali ko je vlasnik patenta na spasonosnu vakcinu.
“Narod, rekao bih. Nema patenta. Ko može patentirati Sunce?”, odgovorio je.
I premda će historičari reći da Salkov “dar svijetu” možda i nije tako altruističan kako se čini, jer bi po ondašnjim kriterijima teško ispunio uslove za patentiranje, činjenica je da je američki virolog spasio živote miliona djece. Djelomično zahvaljujući i tome što nije bilo zaštite intelektualnog vlasništva.
Danas, kad je broj žrtava covida dosegao tri miliona, pitanje patenta na vakcinu pretvorilo se u jednu od najžešćih rasprava na planeti.
Čelnik Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) Tedros Ghebreyesus pozvao je države i farmaceutske kompanije da se odreknu zaštite intelektualnog vlasništva kako bi se cijeli svijet jednako borio protiv covida.
“Većina vakcina dosad je primijenjena u šačici bogatih zemalja dok većina država niskih i srednjih prihoda promatra i čeka”, kazao je u ožujku.
Po nedavnom izvještaju AFP-a, 49 posto dosad proizvedenih doza vakcina aplicirano je na Zapadu, u kojemu živi samo 16 posto svjetske populacije.
Problem je u tomu, tvrdi šef WHO-a, što se u svijetu neće moći postići dovoljna vakcinacija sve dok bogate zemlje svoje doze, tehnološki know-how u proizvodnji vakcina i prava na intelektualno vlasništvo, drže pod ključem.
Besplatne vakcine za sve?
Južna Afrika i Indija prve su države koje su pozvale na odricanje patenta na vakcine, a od tada im se pridružilo osamdesetak zemalja u razvoju i skupine poput Ljekara bez granica i Amnesty Internationala.
Zemlje koje proizvode vakcine poput Britanije, zemalja EU-a, Švicarske, SAD-a blokiraju takva nastojanja jer plaćanje intelektualnog vlasništva omogućuje istraživanja i inovacije i štiti od duplikata loše kvalitete.
Doktorica Anne Sénéquier, istraživačica na Francuskom institutu za međunarodna i strateška pitanja, kaže da bi odricanje od patenata nesumnjivo vakcine učinilo dostupnijim, međutim to istodobno može biti i riskantno.
“Privatni laboratoriji uvijek su bolje financirani od državnih”, kazala je i dodala da patenti pomažu da se kompanijama vrate njihova ulaganja.
“Ako laboratorijima ne možete garantovati da će im ulaganja u istraživanja biti vraćena, vjerojatno će prestati s ulaganjem. Primjerice, velika većina lijekova koji se danas razvijaju na Zapadu namijenjena su liječenju bolesti poput dijabetesa i visokoga krvnog pritiska. Dakle, riječ je o lijekovima koji se mogu unovčiti”, objasnila je.
Iako bi se tomu u normalnim okolnostima teško moglo bilo što prigovoriti, istraživači vakcina protiv covida dobili su oko 10 milijardi dolara od poreznih obveznika, što znači da vakcine na mnoge načine već pripadaju narodu.
Recept bez uputa
Međutim čak i ako neke kompanije odluče da neće primjenjivati patente na svoje vakcine tokom pandemije, poput Moderne, nemoguće je reproducirati vakcinu ako kompanije ne podijele i svoj know-how.
“To što Moderna neće primjenjivati svoje pravo na patent tokom akutne faze pandemije neće mnogo značiti ako ne podijeli svoje znanje s ostalima kako bi mogli proizvesti vakcinu”, kaže Olivier Wouters, profesor u londonskoj školi javnoga zdravlja.
On tvrdi da su bogate zemlje koje su financirale razvoj vakcina mogle tražiti i više od kompanija s kojima su sklapale ugovore. “Puno bi više smisla imalo da su rekli:
‘Pomoći ćemo financirati razvoj i proizvodnju vaše vakcine, ali pod uslovom da sarađujete s kolegama iz Indije, Brazila i s ostalim proizvođačima iz svijeta”, rekao je Wouters.
Graham Dutfield, profesor na Sveučilištu u Leedsu i autor knjige o pravu na intelektualno vlasništvo i trgovinu, slaže se s Woutersom. Odricanje od patenata bez podjele znanja uspoređuje s receptom bez omjera i uputa.
“Ono što nam stvarno treba su regionalni centri širom svijeta, u Africi, Latinskoj Americi i Oceaniji, koji će proizvoditi za globalne potrebe”, zaključio je. (Agencije)
