Dragana Jovanović Češljar rođena je u Inđiji. Njeni roditelji, inače porijeklom iz BiH (Bosanska Dubica i Bosanska Gradiška), radili su u ovom gradu. U Inđiji je provela rano djetinjstvo, da bi se potom preselili u Tuzlu, gdje je provela najljepše dane mladosti, pisala pjesme, uživala u zelenilu naše prelijepe prirode i završila srednju medicinsku školu.

Njen život se umnogome promijenio kada je po završetku srednje škole upoznala studenta arapskog porijekla i udala se za njega. Brzopleto, kaže Dragana, kako to samo romantična djevojka ispunjena snovima o prinčevima iz ljubavnih romana i serije “Kasandra” može učiniti. Nekoliko godina poslije ona se sa svojim suprugom i sinom preselila na Bliski istok.

– Po dolasku u Jordan shvatila sam da priče koje slušamo od drugih, udatih ovdje, i realnost nisu uvijek u skladu. Uglavnom se prikazuje ono što žene žele da prikažu svojima. Naravno, svugdje ima dobrih i neprijatnih ljudi. To je karakter čovjeka ma gde da se nalazi – rekla je Dragana.

Ipak, razlika u mentalitetu, kulturi, običajima je veoma opipljiva kada jedna Balkanka dođe živjeti u arapskom svijetu sa patrijarhalnim društvom. Naravno, nisu svi ljudi isti, ali, tvrdi Dragana, izuzetaka je malo.

Za sebe sarkastično kaže kako je imala sreće što joj je muž bio kombinacija ljubomore i veoma strogih pogleda na život, što nije bilo primjetno dok su živjeli u BiH. Upravo o svom životu u Jordanu, sreći, radosti, tuzi, preprekama i boli, Dragana piše u knjizi “Ljubičica u pustinji”.

– Ipak, vjerujući da nam Bog donosi sve sa nekim razlogom, mogu reći da sam u Jordanu stekla neka iskustva i znanja koja možda nikada ne bih doživjela u našim krajevima. Na primjer, ovdje sam mnogo naučila o islamu, vjeri koja ima toliko mnogo kako mudrosti, tako i poštovanja za ženu. Zato sam se često pitala šta se događa sa mojim bivšim suprugom, kako mu uspijeva da praktikuje samo običaje, i to one koji su odgovarali samo njemu? Darežljivost i dobrodošlicu za goste koja ovdje postoji, malo ko može da opiše riječima. Najverodostojnije je samo iskustvo. Familija moga bivšeg muža je bila izuzetno dobra prema meni, ali bez uticaja na njega – naročito što se ovdje nije preporučljivo miješati u tuđi brak, ma šta da se dešava u njemu – dodala je.

U Jordanu je Dragana dobila još dvoje djece, kćerku i sina. Njena djeca bila su njena svijetla tačka u bračnoj zajednici koja je za nju bila jako teška, da bi se 2008. godine razvela od svog dotadašnjeg supruga.

Nekoliko mjeseci nakon dolaska u Jordan, Dragana, inače po struci medicinska sestra, izrazila je želju da radi. Uprkos protivljenju muževe porodice, ona je pratila svoju intuiciju i zaposlila se u privatnoj bolnici “Ebn Sina” u Zarci.

– Vremenom, kada su vidjeli da moral nema veze sa ovom profesijom, i lično osjetili medicinsku korist od usluga koje sam im nudila, shvatili su moju spontanost i karakter, i promijenili stav prema ženi zaposlenoj u bolnici. Polako sam napredovala, dostigla funkciju direktora medicinskih sestara u drugoj bolnici, da bi nekoliko godina poslije završila jedan od najjačih univerziteta u Jordanu (Jordan University of Sicence and Technology), smjer Registered Nurse. U to vrijeme sam dostigla pravo na penziju, te na insistiranje rektora univerziteta na kome sam i sama bila student, počela sam predavati na ovom fakultetu kao asistent i nekoliko godina poslije udala sam se ponovo, ovaj put za Makedonca, napustila posao i nastavila živjeti san svoje mladosti – pisati – rekla je Dragana.

S obzirom na dar za lijepo izražavanje i pisanje s kojim se rodila i živi, njena trenutna okupacija je pisac. Motiv za pisanje prve knjige “Ljubičica u pustinji” bila je želja i potreba da se prenese iskustvo jedne Balkanke u arapskom svijetu, ali ne samo to.

– U mojoj knjizi ispričane su sudbine mnogih naših cvjetova u pustinji, kao i lokalni običaji. I da budem malo više iskrena, dok sam bila u braku, često sam se pitala zašto nisam imala nikoga da mi realno opiše život ovdje. Tu se rodila klica koja je aktivirala moju urođenu inspiraciju, i pretvorila je u knjige, tako da mnogi roditelji i djeca mogu da dobiju ideju o jednom aspektu boravka naših djevojaka na Bliskom istoku – ispričala je ona.

Reakcije na “Ljubičicu” uglavnom su pozitivne – ima tu dosta suza i saosjećanja. Uspjela je, smatra, nekoga dotaći i u onaj dio koji svako sam od sebe krije. Stoga, neke žene su reagovale burno, ističući kako se o tome ne smije pisati i da se Jordan treba predstavljati samo kao napredna zemlja, ne dotičući se običaja.

– Po mojoj procjeni, u Jordanu živi oko 500 žena iz naših krajeva. Naša kolektivna druženja se svode na grad Amman, gdje se Bosanke i Hercegovke sastaju jedanput mjesečno u našoj ambasadi. Na promociji mojih knjiga “Život, ljubav i smrt” i “Ljubičica u pustinji” prvi put smo skupili sve naše žene, iz kompletne regije Zapadnog Balkana, sa muževima i djecom – istakla je ona.

Iako daleko od rodne grude, naše vrijedne žene još uvijek i tamo prave najukusniji burek na svijetu, a tu su, kaže Dragana, i ajvar, kljukača, pura…

– Učestvujemo na raznim sajmovima sa našim proizvodima, a promocija mojih knjiga bila je prvijenac o temi književnosti. U toku druženja, tu su i naše kako sevdalinke, tako i savremene pjesme – rekla je.

Dragana je podijelila i jednu zanimljivu priču iz dana kada je u Jordanu radila kao medicinska sestra.

– Prije nekih 30 godina, dok sam radila na muškom odjeljenju koje je izričito odvojeno od ženskog u ovdašnjoj bolnici, vođena našim mentalitetom i ljubaznošću, svim pacijentima obraćala sam se sa “habibi” (mili moj, ali ima i značenje ljubavi moja). Nekoliko dana poslije, svi pacijenti su počeli da odbijaju drugo osoblje, i traže mene da se brinem o njima. Kada je glavna sestra saznala razlog, strogo me napomenula da na ovom odjeljenju nema mesta za tu vrstu riječi i da ću, ako tako nastavim, da izgubim ili posao, ili brak – a možda i oboje – prisjetila se Dragana.

Trenutno živi sa mužem koji radi kao konsultant za vodu. Dragana je u penziji i pomaže svom mužu u prijevodu na arapski, koji perfektno govori i piše, a kako kaže, ponekad i sanja. Njena kćerka živi sa njima, a sinovi su u Sarajevu, pa je odlazak u BiH obavezan. (Moja BiH)