Život koji vodimo intravenozno priključeni na pametne telefone čini da nam je mnogo toga dostupno u par klikova – naručivanje hrane, vožnje, desetina drugih servisa koje aktiviramo dodirom ekrana.

Ručak pedalirajući na biciklu za proloma oblaka dostavi čovjek kojega pravo ni ne pogledamo, u grad nas odveze vozač Ubera s kojim ne progovorimo više od dvije rečenice.

Svim tim ljudima koji nama olakšavaju život zajedničko je da su potplaćeni. Prekarni su radnici, posao lako izgube zbog loših ocjena klijenata koji su ocjenjujući ih nesvjesni koliko utječu na njihovu sudbinu.

Tehnološka revolucija mnogima je donijela novac, ali utopija je da će tehnologija spasiti svijet. Ona je alat koji, među ostalim, čini da sada za sitne pare, bez radničkih prava, rade mravinjaci ljudi.

Zaposleni u tim poslovima imaju privid da kontrolišu radno vrijeme jer oni odlučuju kad će raditi, a zapravo zbog male zarade rade sve više, sve duže. Imaju privid da su nezavisni jer nemaju šefa koji im visi nad glavom od 9 do 17, ali nemaju sistem zaštite na tržištu rada. Imaju privid fleksibilnosti, iako je moraju raditi puno za sve manju nadnicu.

GIG ekonomija, odnosno ekonomija globalnih internet platformi, danas vrijedi više od pet biliona američkih dolara i uništava radnička prava, sve ono za što su se radnici u svijetu borili i izborili u zadnjih stotinu godina.

Indijac vam traži taxi

Shannon Walsh je govorila iz Vancouvera.

“Radeći ovaj film, čula sam puno toga što me šokiralo. Većina ljudi kad uzme mobitel i pritisne tipke tražeći neki servis, uslugu, uvjerena je da puno toga danas za nas odrađuje tehnologija, kompjutori, sofisticirani algoritam, a zapravo širom svijeta rade ljudi koji sortiraju rezultate pretraživača, traže nam taksi vozače…

Šokantno je da to rade ljudi, a da o tome ne znamo. Šokantno mi je bilo čuti o udesima na cesti ljudi koji su vozili pokušavajući dostaviti naručenu hranu, klijent ne zna da se čovjek polomio ili umro dostavljajući mu hranu, a kompanija prema tom najamnom radniku gotovo da i nema obaveze. Šokantno je čuti kroz što sve prolaze ti radnici, slušati o količini nasilja koje trpe. To je čitav jedan svijet koji prolazi ispod radara.”

Ljudi o kojima govori Shannon Walsh dio su prekarijata 21. st. Ti niskokvalificirani poslovi koje nude online platforme su ono što su sweatshops bili 1990-ih i 2000-ih, u doba kad je javnost saznala u kakvim se uvjetima proizvode brendirane tenisice i torbice. Mnogi online radnici su skriveni od očiju javnosti, a zapravo samo jedan klik udaljeni od nas, bilo da rade od kuće ili iz prostora kompanije. Sve su to sweatshopovi novog vremena. O njima i uvjetima u kojima rade malo se zna. Zato i jest bitan film koji je napravila Walsh. “Prava cijena online poslova” premijeru je imao lani na kopenhaškom CPH DOX festivalu.

Shannon Walsh o onome što je vidjela i otkrila na terenu radeći na ovom filmu kaže: “Zinula sam od šoka kad sam u Nigeriji srela radnike koji sortiraju rezultate Google pretraga. Dakle, kad nešto ukucate u Google mislite da sve odrađuju algoritmi, ali zapravo postoje i ljudi koji koriste ljudsku kreativnost i intelektualni kapacitet da skupa s algoritmom odrade dio toga. Ako u Nigeriji u Google ukucam ‘GoPro camera’, ti ‘nevidljivi’ ljudi će, a ne samo algoritam, posložiti rezultate moje pretrage. To je dijelom ono što nazivaju ‘human in the loop’ – gdje se postižu rezultati kakve ne može postići samo stroj ili samo čovjek”.

Walsh navodi dalje: “U Bostonu, ako naručite taksi preko aplikacija poput Ubera, dio aplikacije koji provjerava vozača, radi njegovu identifikaciju, odradit će radnik u Indiji. U hiljadama kilometara udaljenoj Indiji za kompjutorom sjede radnici koji u nekoliko sekundi verificiraju fotografiju vozača Ubera u Bostonu, provjeravaju da je baš to vozač koji dolazi po vas, da to nije neki njegov prijatelj koji koristi njegov auto i taj dan vozi umjesto njega”.

Svijet je pun fragmentiranih online poslova koje za umjetnu inteligenciju obavlja vojska “nevidljivih” ljudi.

“Pitala sam mnoge radnike od Kine do Amerike, Nigerije i Francuske, znaju li čemu služi to što oni rade, kad se to što rade spoji u neku cjelinu. Zapanjujući broj ljudi ne zna. Ti ljudi, recimo, tagaju neke fotografije, sortiraju informacije…Ne znaju ni za koga rade ni šta rade. Ima i puno radnika koji su potpisali ugovore koji ih obavezuju na šutnju. I da znaju, ne mogu govoriti o tome što rade.”Budite pristojni prema njima.

Što je autorica promijenila u vlastitom životu, kao potrošačica?

“Bitno je da se borimo za zakone koji će te ljude štititi. Javnost mora ustati protiv terora multinacionalnih kompanija. Ne mislim da će u budućnosti ljudi lako odustajati od naručivanja hrane ili vožnje, ali je bitno da naučimo cijeniti rad tih ljudi. Bitno je da im date poštenu napojnicu, da pazite kad ih ocjenjujete, da to što imate loš dan ne utiče na ocjenu njihova rada. Jer, taj sistem ocjenjivanja je apsolutno barbarski, nije fer da ih svaka loša ocjena klijenta može baš jako ugroziti, a klijenti ocjene daju olako. Konačno, ti ljudi nisu objekti, oni su ljudi.”

Da li je razlog zbog kojeg nije odabrala snimati i u Kanadi taj što prekarni radnici tamo, u zemlji jake socijalne politike, ipak imaju kakvu-takvu mrežu sigurnosti?

“Voljela bih da na pitanje o Kanadi mogu samo potvrdno kimnuti glavom, ali nije tako. U Kanadi se donose zakoni u kojima velike kompanije pokušavaju uvjeriti vladu da ovi poslovi o kojma govori moj film ne bi smjeli biti smatrani regularnim poslovima, da ti radnici ne bi smjeli biti zaštićeni. Nema države u kojoj ne svjedočimo eroziji zaštite radničkih prava. A to je tema o kojoj se jako malo izvještava. I, nije to samo u nekvalificiranim zanimanjima. I mi, filmski radnici i vi, novinari živimo neku vrstu prekarijata”, kaže Walsh.

GIG ekonomija

Walsh, među ostalim, u filmu skicira dinamiku kojom je GIG ekonomija, ekonomija online platformi, zavladala svijetom – pamtite li kako su online taksi kompanije prvo vozačima ponudile solidan novac, a korisnicima jeftin prijevoz te istisnule stare, bizarno skupe taksiste? Međutim, ubrzo nakon što su zauzeli tržište počeli su diktirati posve nove uslove – prvo se drastično smanjila naknada koju vozači dobivaju po kilometru. Regrutiranje radnika, primjerice, u Kini podrazumijeva i sistem indoktrinacije. Film donosi kadrove stotina dostavljača hrane koji okupljeni i uniformirani skandiraju ciljeve kompanije.

“Algoritam je neljudski, bilježi podatke o tome koliko si brzo dostavio, predao narudžbu, bilježi kilometražu. Često pada kiša, sniježi, hladno je, ali mi više pazimo na hranu nego na sebe; ako padnem s bicikla, ne brinem se za sebe već za vrećicu, da je unutra sve kako treba. Jer, ako se klijent žali, ako ti da lošu ocjenu, to je katastrofa. Poslodavac će mi blokirati račun”, govori u filmu jedan američki dostavljač.

Njegova kolegica u Parizu, majka dvoje bolesne djece koja zarađuje par eura po satu kaže: “Mobitel je bitniji od ruke u kojoj ga držim. Ako izgubim mobitel, izgubila sam život!”.

Loše plaćeni online poslovi radnike drže u kontinuiranom stanju hiperbudnosti – ti ljudi pretražuju platforme za koje rade jer si iz dana u dan sami moraju pronaći posao.

“Stalno se bojiš da ćeš propusti neki posao, zadatak, postaneš opsesivna, ustaješ po noći, pretražuješ platformu. Ustanem u noći, radim par sati pa se vratim spavati na par sati. I tako u krug. Po cijele dane”, govori Amerikanka koja žali jer je povjerovala u marketinški dobro upakiranu utopiju da će, ako napusti posao koji je imala, klasičan posao od 9 do 17, živjeti bolje. Da će, počne li raditi za online platforme, imati više slobodnog vremena za porodicu. (jutarnji.hr)