Htio je ostvariti do tad neviđeni poduhvat, ali je nestao praktično pred ciljem

Beskrajni valovi protezali su se širom horizonta. U čitavom tom bijesu prirode tek jedna tačka kretala se usprkos struji. Andrew McAuley vodio je bitku s oceanom, ali i sam sa sobom. Borio se da ostane smiren. Jedne noći pri kraju januara 2007. godine, nakon što je prevalio dvije trećine putovanja od 1.600 kilometara između istočne obale Tasmanije i Novog Zelanda, McAuley je proveo tridesetak sati zatvoren u svom kajaku dok ga je oluja nemilice bacala.

Kasnije, kad je oluju ostavio daleko iza sebe, dok je more bilo relativno mirno, dok je već vidio vrhove najviših novozelandskih planina, McAuley je nestao.

Porodica i prijatelji su ostali šokirani. Kako je jedan tako iskusni veslač, tako blizu kraja neopisivo teškog putovanja ostao zatečen elementima? Šta mu se dogodilo?

Kako piše Paddling Mag, McAuley se nije previše zavaravao s razlozima njegovog poduhvata. Bila je to avantura avanture radi i on je o tome otvoreno govorio. U jednom razgovoru za australske medije kazao je: “Privlači me ovakvo putovanje, pravi mi je lični izazov. Veliko je zadovoljstvo osmisliti ovakvu avanturu, teško ostvarivu.”

Gotovo deset godina potrošio je na pripreme za putovanje. Tri puta je prevalio putovanje između Australije i Tasmanije, sedam dana je putovao Zaljevom Carpentaria, što mu je donijelo titulu australskog avanturiste godine 2005. godine.

Dok su mnogi gledali na njegove pripreme kao garant uspjeha, policija i tamošnja uprava za zaštitu i spašavanje oštro su se protivili. Govorili su da je putovanje samo po sebi opasno, iako je kajak bio spreman za putovanje. A bila je riječ o poprilično izmijenjenom standardnom kajaku.

Na krmi je nosio posebnu zaštitu kako bi mogao pokriti ulaz u kajak, spustiti se u njega i spavati. Međutim, ta zaštita će kasnije i koštati ga života.  Iako ga je spašavala od valova visokih po devet metara i naleta vjetra do četrdeset čvorova, imala je jednu opasnu manu. Dok je kajak bio otvoren i dok je McAuley veslao, poklopac se lako mogao napuniti vodom i prevrnuti kajak.

Tada bi Andrew morao izaći iz sigurnosti svog plovila, skočiti u hladno more, isprazniti vodu i ispraviti kajak. Tek onda bi se mogao vratiti za vesla i nastaviti svoje putovanje. Tako je uspio preživjeti jednu od najgorih oluja posljednjih desetljeća.

Bio je četvrtak, 8. februar, ostalo mu je tek 120 kilometara do cilja kada je poslao slavljeničku poruku supruzi. Vremenska prognoza bila je obećavajuća i sve je bilo spremno za njegov doček.

Idućeg dana popodne, zelandska obalna straža dobila je nerazumljivu poruku. Svi su vjerovali da se Andrew javlja da je sve ok, ali da su mu baterije skoro prazne pa nije mogao javiti se normalno. Subota ujutro donijela je i dešifrovanje poruke.

Tamo su bile riječi “Upomoć” i “Tonem”. Odmah je pokrenuta opsežna potraga, avioni su pretraživali 25.000 kvadratnih kilometara oceana, ali njemu nije bilo ni traga ni glasa. Pronašli su tek prevrnuti kajak u gotovo nedirnutom stanju. Bio je pedesetak kilometara udaljen od obale i sigurnosti.  Pronašli su i snimke posljednjih dana njegovog putovanja.

“Možda sam zagrizao prevelik zalogaj. Stvarno bih mogao umrijeti”, govori on u jednoj od poruka. Na jednom od USB-ova pronađene su i fotografije njegovog putovanja. Na njima se stvarno vidi koliko je bio iscrpljen nakon dugog i napornog poduhvata.  Od spašenih snimaka nastao je i dokumentarac o njegovom neviđenom poduhvatu. (Express.hr)